Signalizam,
(neo)avangardni umetnički pokret druge polovine XX veka, pod svoje
okrilje je prihvatio brojne stvaraoce šarolikih ličnih afiniteta i
poetika. Većina njih bila je, u vreme nastanka signalizma, mlada ili u
tzv. srednjim godinama, što je i logično obzirom na, rekli bismo,
biološku osobinu mladosti da se ne pokorava etablirano-akademskim
ograničenjima, kanonima i šablonima, odnosno da želi promenu istih
uspostavaljanjem drugačijih svetonazora.
(Moglo
bi se naširoko raspravaljati o mnoštvu pitanja vezanih za mladalačko
buntovništvo, priključenju konformizmu, fazama razvoja i stagnacije te
propadanja dosadašnjih avangardnih pokreta uslovljenih 'starenjem'
njihovih članova, no, to nije predmet ovog teksta.)
Retki
su umetnici zrelih godina koji mogu i hoće da prihvate novine. I ovde
je, čini se, na delu 'biološki zakon' po kome se teško menjaju jednom
uspostavljene strukture ličnosti. Principi koji su sazdali, sklopili i
dovršili jednu takvu građevinu duha pružaju otpor samoj spoznaji,
razumevanju drugačijih oblika i vrednosnih sistema (čak i ako se od
istih ne traži da prihvate drugost). Stoga je otvorenost prema novom u
određenim godinama, na pragu "trećeg doba" izuzetna pojava. U Signalizmu
je upravo delovao jedan takav "mladić zrelih godina! - reč je o Ljubiši
Jociću, rođenom 1910.g. a preminulom 1978.g, koji je zagazio u sedmu
deceniju života kada se aktivno priključio Signalizmu. Jocić je između
dva rata pripadao Nadralizmu, buntovnom pokretu voljnom da promeni
intelektualnu sliku Sveta, i ta prevratnička linija jocićevog duha
nikada nije usahla. Naprotiv, posle sušnih poratnih godina u kojima je
vladao socrealistički umetnički imperativ, čini se da je ova linija/žila
brže zakucala kada je otkrila Signalizam. Ponovo se uzdigla
strastvenost koju nose Jocićevi stihovi i slila se, s oduševljenjem zbog
slobode horizonata Signalizma, u novu poeziju i desetak eseja i zapisa
stvorenih za poslednje tri godine njegovog života. Koliko je brzo tuklo
oduševljenje u starom-mladom pesniku otkrivaju odlomci pisma upućenog
1974.g. Miroljubu Todoroviću, osnivaču Signalizma, pre njihovog prvog
susreta: Jocić beleži teme o kojima treba razgovarati, koje treba
secirati, bavi se globalnim i pojedinačnim problemima. Oluja asocijacija
otkriva polet, intelektualnu radost i zanos.
(Možda
bi psiholozi ovakve reakcije tumačili kao povratak mladosti, dobu kada
su "sva vrata otvorena", posebno kada se ima u vidu neslavan kraj
Nadrealizma, potonulog pod okoštalom strukturom moći koju su "prvoborci"
uspostavili odbijajući da novopridošlim mladim umetnicima daju svoj
blagoslov za bavljenje Nadrealističkom "rabotom", te tako, zatvarajući
ovaj umetnički koncept promenama, uzrokovali njegov raspad i kraj; Jocić
je, pak, prema onoj maksimi "jednom buntovnik - uvek buntovnik"
nastavio da traga za drugačijim, svežim, intrigantnim idejama i našao ih
u Signalizmu koji ga je, pretpostavljamo, uverio da Avangarda nije
mrtva a samim tim ni njegova umetnička ideja vodilja.)
Kroz
sve teorijske tekstove o Signalizmu, sakupljene u knjigu "Ogledi i
Signalizmu" (Beograd, 1994.g.), Jocić pokušava da što preciznije
definiše problem odnosa društva/države i avangardne umetnosti. Najpre
on, vrlo ubedljivo, pronicljivo i argumentovano iscrtava portret
savremenog kapitalističkog sveta, "kraj industrijske epohe" i ulazak u
"tehnološko vreme". Tim svetom dominiraju profit i njegovi zakoni i
njima je sve podređeno, što dovodi do "mutiranja čovekove prirode", do
"groznice mutiranja". Agresija, nasilje fizičko i duhovno, terr medija,
manipulacije i zloupotrebe čovekovih nagona i želja - princip su
funkcionisanja takvog sveta. I umetnost je u funkciji opstanka
kapitalizma, bilo da je bezlično-otupljujuća, bilo da nossi masku
avangarde kao ventila za smanjenje tenzija, za kojim pametna buržoazija
mora da posegne kako bi stvorila privid slobode mišljenja i izražavanja.
Mnoštvom
citata iz knjiga teoretičara društva i filozofa, te primerima iz
štampe, literature, filma, jocić dokazuje svoje teze i zaključke o
istrošenosti i izopačenosti ovog civilizaciskom modela i njegovoj
grčevitoj, upornoj borbi da opstane - nepromenjen - dakle, na vlasti.
Zaključak koji porizilazi iz tekstova nimalo nije ohrabrujući:
žrtvovanje pojedinca i njegove samosvesti, brisanje duhovnosti i
idealizma, uz potenciranje mediokritetstva svih, na delu je i jedva da
mu ima suprotstavljanja. Prave avangarde gotovo da tamo i nema, kao što
nema ni pravog plana za njeno delovanje. Ovom beznađu u umetnosti Jocić
suprotstvalja Signalizam, originalni avangardni pokret sa ovih prostora
(koji nisu u okrilju kapitalističkog sistema), Signalizam kao "novi
ključ za nova vrata pristupa umetnosti, nauci, mitu, ritualu..."
Signalizam se pojavljuje kao umetnost u potpunosti uronjena u
savremenost koju sagledava u svoj punoći i mnogostranosti,
kontradiktornostima, tehno usponima i duhovnim padovima. Jedino ona
zadovoljava potrebu "za najsvestranijom informativnošću i uključenjem
svih medija i čula", a samo takvim, otvorenim, odnosom može se spoznati
stvarnost. Ali, puko oslikavanje okruženja nije nivo na kome se
Signalizam zaustavlja. Od njega kreće angažman ovog pokreta i očituje se
u "prozračenju komuniciranja", istrzanju ljudskog tela i duha iz
nasilja koje je proizvod nakaradne civilizacije. Signalizam se "gnuša
morbidarija, nasilja i svih drugih kapitalističkih mahnitosti" i
isključuje ih iz svog tkiva zalaganjem za pozitivan, human odnos prema
jedinki, za uvažavanje njenog integriteta i sprečavanje manipulacija sa
njenim potrebama. Poluge u postizanju tih ciljeva jesu potraga za novim
medijima kakvi su bodi-art i vizuelna poezija, u otkrivanju izvornih
značenja simbola i znakova, u razvijanju direktnog jezika revolucije a
ne izveštačenog buržoazije, u praktikovanju stapanja nauke i poezije
koje "mogu da vode ljubav". Kao što je bespoštedan u kritici
kapitalističke civilizacije, Jocić je agilan u iznošenju argumenata u
korist društveno-revolucionarne uloge i zadatka Signalizma, u njegovom
"pravdanju" i propagiranju.
Eseji
Ljubiđe Jocića pisani su pre više od dve decenije; u međuvremenu
društvene (ne)prilike na ovim prostorima, ali i ostatku sveta, drastično
su se promenile: socijalizam/komunizam, kao rival kapitalizma, srušen
je a njegove filozofske osnove ismejane od pobednika. U unipolarnom
svetu promovisan je niz teorija o društvenom razvoju, od globalizma i
mondijalizma, preko "kraja istorije" do ideja o "civilnom društvu".
Nestankom druge opcije kao da je postalo lakše i komotnije otkrivati
probleme kapitalizma jer su otkrivači problema oslobođeni sumnje da time
potpomažu "crvene". Ali, svaki predlog poboljšanja sadašnjeg stanja u
osnovi je kozmetički zahvat na osnovi koja se ne dira (a reč je o
post-liberalnom kapitalizmu koji ne priznaje granice niti državne
suverenitete). Jocićeve polazne teze u sagledavanju kapitalizma, pak,
podrazumevaju bipolaran svet, živu i jaku alternativu Zapadu. On se
često poziva na marksizam, označava "samoupravljački duh" kao humani
model postojanja. Ne treba smetnuti s uma ni Jocićev nadrealistički
"profil": on je baštinik avangarde XX veka koja se bunila protiv
traćenja života u ratovima za tržišta, protiv malograđanštine, za
slobodu duha i nekonvencijalnosti. Otuda njegovo aktivističko,
revolucionarno sagledavanje uloge umetnosti, posebno Avangarde, koja će
žigosati anomalije i slaviti bolje ustrojene svetove. No, ma kako
geopolitički bila obojena Jocićeva vizija, zakljućci koje je izveo o
savremenom društvu nesporni su, dok se o ulozi umetnosti u menjanju
sveta može diskutovati (iako prevladava stav o nepostojanju te veze i
funkcija; mada i to mišljenje ima svojih slabosti).
Mada
puno prostora i enegrije u esejima troši na otkrivanje širih okvira
odnosa Društvo-Avangarda-Signalizam, Jocić se u nekoliko tekstova bavi
kako tumačenjem dela pojedinih autora tako i opštim pitanjima odnosa
tema-izražajnih sredstava. Njegova pojašnjavanja poezije Spasoja Vlajića
(u više navrata) prilika su da se demonstrira praktična primena
spajanja nauke i poezije, ne samo u stvaranju već i u percepciji, kao
završnom delu umetničkog čina. Povodom Todorovićevih knjiga "Kyberno" i
"svinja je odličan plivač" Jocić intrigantno povezuje pesnikove ideje sa
teorijama naučnika o kompjuterima, pitanja čovekove svesti, njegovih
mutacija sve do ideja o slobodi i (ne)slobodi. Iako su ovi tekstovi
pravi vatromet činjenica iz različitih oblasti ljudskih delatnosti, na
osnovu kojih se izvode smeli zaključci, njihov stil i jasnoća omogućuju
čitaocu da ih prati bez preteranih napora jer Jocić ne paradira svojim
obrazovanjem i obaveštenošću; njegova žalja nije da zadivi svojim
kvalitetima, uz žrtvovanje jasnosti i dovođenje predmeta razmatranja u
drugi plan već je, naprotiv, voljan da otkrije što dublje slojeve jednog
umetničkog dela i da natera konzumenta da ih potraži i spozna.
Identičan
je slučaj i sa delovima eseja odnosno celim tekstovima u kojima Jocić
iznosi, uz brojne citate, svoje stavove o mnoštvu pitanja: o prirodi
elektrona, jezika i znaka, snagama psihe, težeći da sva znanja spoji u
jedinstvenu sliku Sveta-Umetnosti; i u njima je on maksimalno jasan,
nesklon mistifikacijama bez osnova i pokrića, spreman da polemiše,
otkriva paradokse i, na kraju, iznese svoj sud, uvek kroz vizuru
Signalizma u koji se, kako piše Miroljub Todorović, sam uključio.
Zapazimo,
ipak, da, verovatno zbog materijalističko-prosvetiteljskog
zadatka/misije koju vidi u Signalizmu, Jocić (čini se piscu ovih redova)
nedovoljno pominje "ludističku" stranu Avangarde. Radost igre,
improvizacija, iskušavanje sopstvenog talenta, koji su mu i te kako
poznati, kao da su pomalo zaboravljeni zarad dokazivanja opravdanosti,
valjanosti, značaja novog umetničkog pravca. Opravdanje ovog stava moglo
bi se naći u potrebi odbrane Signalizma od osporavanja na "domaćem
terenu" (koji je, po definiciji kao socijalistički trebao biti napredan -
ali nije).
Iako
se, kako je već rečeno, poneka od polazišta Jocićevih eseja danas
smatraju preveziđenim, čitalac će mnoge od njegovih zaključaka i teza
prihvatiti obzirom da ih je dosadašnji razvoj društva odnosno Signalizma
potvrdio. Čitalac, takođe, neće moći da ne oseti i
poštuje vatreni zanos koji izbija iz svake rečenice teksta jer je autor
vanredno lucidan, bogat znanjem i duhovitošću.
No comments:
Post a Comment