Saturday, June 29, 2013

SIGNALISTIČKA UMETNOST TELA




Ljubiša Jocić


SIGNALISTIČKA UMETNOST TELA



Reč umetnost tela malo obuhvata predmet o kojem ćemo govoriti. Upotrebili smo tu reč u širem i možda drukčijem značenju od onog koje je uobičajeno. Ali uzeli smo ga kao već poznat termin koji kao označavajući, već nešto podrazumeva, da bi od tog značenja postupno došli do našeg označenoga.
Sami signalisti, uzimajući svoje telo za svoja istraživanja, rukovodili su se isključivo istinskim duhom istraživanja. To ispitivanje, nužno nastalo u našoj epohi, došlo je, po našem mišljenju, kao otpor izvesnim savremenim pojavama istovremeno kada je bilo i traženje novog jezika. Reč je o nasilju, o stavljanju tuđeg tela u procep bolesnog sadističkog istraživanja, u procep nasilja nad nemoćnim i onima koji su se mogli učiniti nemoćnim, svakako, opet preko sile.
Nasilje treba shvatiti u najširem obliku, od urbanog stanovanja po betonskim pregradama, do ishrane tih stanovnika zatrovanom hranom hemikalijama. Početi od tog principa inkubatorskog pilićarnika, u kojem jedinka usled nabijenosti u prostoru, vadi crevo drugoj, kljucajući je kroz kloaku, pa preko zatupljujućih filmova i TV programa, kretenizirajućih pozorišnih predstava, i svih drugih medija jeftine štampe i ekonomske propagande za stvaranje konzumenata, sve do gangsterstva, ekonomsko-političkih pritisaka i prljavih ratova. To ljudsko telo, trovano, gnječeno i ugnjetavano, probadano noževima, posipano vatrama, gorućim smesama, rastrzano eksplozivom – signalizam je poželeo da istrgne iz nasilja. Oružje protivu svih tih oružja koja su išla protivu čoveka (da je, najzad, postao dovoljan i miris čoveka, pa da se na njega ustreme), signalisti su našli u poeziji.
Da li to treba zvati umetnost tela, ili nekako drukčije? Svaki naziv može podjednako da se kompromituje.
Ne lepeći nikakve etikete na razne pojave koje su se javljale kao umetnost ili antiumetnost, u ovom veku, navešćemo za to izvitoperavanje neke primere. Brak je podigao dva kamena, koja je našao na obali mora, doneo ih u svoj vrt, i sa najmanjom intervencijom, to kamenje, nedavno samo kamenje, postalo je Ljubavnici, umetničko delo.
Mi ne odričemo sposobnost nijednom čoveku za umetničku komunikaciju, pod pretpostavkom da je svaki čovek slobodan toliko koliko je potrebno za umetničku kreaciju.
Recimo, jedan prostor na ulici obeležen kredom, može da bude umetnost isto koliko i jedan predeo izdvojen iz okolnih predela filmskom ili fotografskom kamerom, ili slikarskim platnom. Vrlo osmišljena filmska scena iz Felinijevog filma Sećam se, kad povorka, groteskna povorka meštana prolazi preko keja da bi docnije otišla da vidi brod – i kao fotografija, i kao filmski kadar, pa čak i samo pokazala u životu prstom (kad bi se takav prizor negde desio) bila bi umetnički akt.
Ali kad neka zezadžijska grupa naduvana svojom prazninom ogradi jedno parče na asfaltu, poređa neko kamenje bez veze, ili počne da kolje ovcu na pozornici, to nije sloboda, ona ništa ne stvara, ne stvara nikakvu umetnost, to je jedan ili veći broj siledžija koji pokušava da iskoristi snobizam ili zbunjenost, ili zatupljenost publike da bi se prokrijumčarili kao umetnici. Radi se o nečem sasvim suprotnom duhu umetnosti, radi se o nasilju.
Bilo bi potrebno navesti još neke pojave u oblastima u kojima se kreće umetnost, koje nisu umetnost, ali koje, kao akt života, kao akt protivu nasilja, a ipak ne prirodan akt, već inspirisan stvaralaštvom, ulazi u domen umetnosti.
Za to bih naveo slučaj Mankonija, čije su konzervirane fekalije imale još pre nekoliko godina, milionsku vrednost. Taj šamar, opaljen konzumentskom društvu, čuo se kao probijanje zvučnog zida života prema predelima umetnosti. Zlato i fekalije kod Marksa i Frojda imaju isto značenje. Mankonija je samo smrt sprečila da ne podigne od tih konzervi spomenik svojoj galeristkinji, a da je duže poživeo, mogao je da ga digne i nekom bogatašu, bilo kom kapitalisti.
Vratimo se temi, pokušaju ispitivanja tela, pokušaju poetskog ispitivanja tela.
Na tom planu, kao i na svakom drugom, javila su se izvitoperenja svake vrste u čistim i kombinovanim oblicima. Kako ovi eksperimenti s telom dopuštaju nagost tela, često se radi o običnom egzibicionizmu, s jedne strane, i voajerstvu, s druge, ili se radi o narcizmu. Pokazuju se razni kompleksi, analni, uretralni, oralni. Otkriva se mazohizam, sadizam, narcizam. U svemu tome, ovako ili onako isprepletano, prisutna su uvek i društvena značenja o kojima tako jasno govori Erih From u svojoj knjizi Anatomija ljudske destruktivnosti.
Sve to nije ništa drugo nego nasilje.
Herman Nič, koga su "andergraund" kritičari u Americi proglasili avangardistom i jednim od najboljih modernih dramatičara savremenog sveta, u Austriji, u Prinzendorfu, napravio je predstavu, po svome mišljenju, najavangardniju u bečkoj "školi umetnosti tela". Ta predstava, održana ove godine, uz ubijanje životinja, razapinjanje vola na krst, uz pomoć kasapa, proglašena je, eto, kao umetnost tela. Na toj predstavi ljudska tela su se polivala životinjskom krvlju, prekrivala utrobom bika; širio se miris leševa, izmeta, krvi i mokraće.
I jedan veći umetnik, filmski reditelj Bergman, videli smo to i na beogradskoj televiziji, načinio je "eksperiment" tako što je živoj ovci gurao prste u oči i posle u rasporenu utrobu.
Nećemo ulaziti u psihosociološku ili biopsihološku analizu ovih pojava, gestova, koji se pridružuju nasilju, već želimo da podvučemo da se signalizam sa gnušanjem njima suprotstavlja. I da to, što oni zovu umetnost tela, za nas predstavlja samo još jedan izraz bolesti konzumentskog društva, a nikako umetnost.
Zato smo se i ogradili u početku od naziva "umetnost tela", jer smo bili svesni sa kakvim sve pojavama možemo biti pobrkani. Dadaisti su bili u pravu kad su dali ime svom pokretu koje ništa ne znači.
Ipak, pokušaćemo kroz neke primere i nekoliko uzgrednih objašnjenja da pokažemo šta signalizam podrazumeva pod nazivom "umetnost tela". Sama sadržina osmisliće našim smislom ovu višesmislenu etiketu.
Uzeli bismo za primer eksperimente Marine Abramović. U njenim traženjima nema nikakvih pojava agresije, niti neke narcisoidne autoagresije, već su svi njeni poduhvati prožeti kreativnim istraživanjima koja su duboko angažovana baš u suprotnom smislu. Istovremeno kad su protest protivu svih agresija u svetu, ta su njena ispitivanja natopljena naslućivanjima jednog novog jezika, usmerena su kao i ceo signalizam da iznađu jednu novu mogućnost komunikacije-informacije. Rembo je prvi u pesničkoj erupciji jurnuo ka "nultoj tački pisma". Ali on kao da je osećao da u "završnoj agrafiji", kad se ona služi jezikom, ona opet "gradi ono što je htela da ostavi" (Bart) i proglasio je "nered čula". Osetio je ono, na čemu Abramovićeva insistira, da nov jezik ne može da dođe iz samog razaranja jezikom jezika, pa ni iz smrti jezika "koji se održava jedino da bi opevao nužnost svoje smrti" (Bart), kao kod Malarmea, već da nov jezik treba potraživati izvan jezika, u većim dubinama, u raslojavanju čoveka do molekula, atoma, u raslojavanju "spiritualne materijalnosti" – kako bi rekao Robert Lensan – do čudesnog elektrona. Abramovićeva je potražila kroz svoje telo svaki svoj molekul, svaki svoj elektron, strukturu ne samo ljudskog bića, već simboličnu koherenciju univerzuma, koja je dovodila Šandora Ferencija do pretpostavke da mi nismo sastavljeni od atoma već da smo protkani simbolima od atoma do atoma, od ćelije do ćelije, sve do svojih ideala. Ne predajući se nikakvim transcendentalnim silama, nikakvom mističnom finalizmu, ona je stavila svoje telo, celu sebe, u epruvetu svog eksperimenta; biohemijskim, fizičkim, kibernetičkim i drugim uticajima.
Zadržaćemo se na dva njena poduhvata, puna – s jedne strane – revolucionarnog protesta protivu nasilja, a usmerena, s druge strane – na ne manje revolucionarni akt istraživanja novog jezika.
Levi Bril nam prenosi priču jednog misionara. Neki crnac je stojao pored jednog drveta i nešto govorio. Videlo se po svemu da s nekim razgovara. Kako nije bilo nikoga, misionar ga je upitao šta to radi. Crnac je odgovorio: "Izvinite, mi smo siromašni, pa nemamo telefon i ovako razgovaramo kako smo navikli." U stvari, Crnac je razgovarao sa nekim iz susednog plemena koje je bilo udaljeno više milja.
Možda se radi o tom jeziku koji istražuje ova pesnikinja. TV, radio i toliki aparati, produžili su naša čula i zatupeli ih, pošto su pospoljšili i celu unutrašnju prirodu čoveka. Možda se radi da se svi ti mediji pounutrašše, da se iznađu u čoveku, da čovek ponovo postane celovitiji.
Jedan eksperiment koji je pesnikinja izvela u inostranstvu, sastojao se u tome da jedna velika cev strahovitom snagom izduvava komprimirani vazduh na pesnikinju; a drugi, da pesnikinja ostane vezana između sprava za mučenje, noževa, lanaca, korbača, žileta, s tim da svako iz publike ima pravo da načini nad njom nasilje kako hoće. Pesnikinja je izvela još jedan eksperiment, o kojem ne bi smelo da se ne govori, ali koji ćemo ostaviti za drugi put, baš zato što zaslužuje celu našu pažnju. Taj eksperiment je eksperiment s drogama i on je najinteresantniji u njenom istraživanju. Zadržimo se ovde samo na prva dva.
U svim svojim eksperimentima o kojima se govori, pesnikinja je bila sasvim gola do kože.
Eksperiment se vršio ovako. Pesnikinja je postavljena u jedan ugao prostorije u kojoj se eksperiment vrši, nasuprot publike, koja se nalazila u zaštićenom delu prostorije, ali ipak i ona uznemirena kretanjem vazduha. Možda je to bio još jedan fluid između gledališta i ove neobične pozornice.
Tada je počinjao džinovski vazdušni šmrk da orkanski juriša na pesnikinju, prvo polako, posle malo jače, kao kada bi se nalazili u otvorenom "Potezu" koji juri brzinom od 200 kilometara, onda bi to postajao tajfun koji je zalepljivao pesnikinju za zid. U trenucima popuštanja mlaza, ona jedva uspevala da se odlepi od zida da bi uskoro bila za njega zalepljena, razmrljana. Olujina je rasplitala njene kose, utiskivala ih kao laserske zrake u sante njenog nagog tela. Grudi su joj se pomicale otkrivajući kostur rebara, stomak joj se peo prema grlu, koža se odvajala od mišića, tkivo se cepalo. Ni vrisak, ni slovo jedno nije moglo da se čuje od urlanja olujine. Ne bi mogla ni reč da kaže a da joj vetar ne zalepi jezik uz nepca, a zidove zalije pljuvačkom. Prsti ruke drhtali su. Kao da se lome. Butine su se razlivale, oči upadale duboko, rastavljale se, odlazile s profila, kao na Pikasovoj slici videli smo je i anfas i s profila i u isti mah i u nekim neviđenim i neslućenim dimenzijama. Šta se sve u njoj duboko dešavalo!
To su opisi koje sam slušao, i svaka priča završavala se tim da se ništa nije reklo. Međutim, pesnikinja je govorila i istovremeno i tražila novi jezik. Oluja je učinila reč nemogućom, kao što je teško govoriti u disk-klubovima, tako je ovde bilo nemoguće. Nisu li zaglušujući "diskaći" takođe jedno istraživanje jezika? Nije li telo sposobno da progovori novim jezikom? Na kakav način?
Pesnikinja ponesena tom olujom, mora biti da je u toku eksperimenta dosta doživela. Očekujemo da to kaže. Ali, mi možemo da pokušamo, iako to samo može da bude u krajnjoj sekvenci neuspelo, nešto o tome da nagađamo. Možda je ona osetila sve to kao kosmičku katastrofu, možda su tu negde i naši snovi o letenju i povratku intraunterusnom stanju i Okeanu.
Možda je ona u tim trenucima doživljavala ono što sva živa bića doživljavaju kad ih ščepa katastrofa iz koje ne mogu da izađu. Ona, ako je bila obuhvaćena užasom, nije mogla ni prstom da mrdne, ni reč da kaže, niti ikakav znak da dâ. Možda je samo nekom vrstom emanacije mogla da zaustavlja mlazeve komprimiranog vazduha, da bi se nekoliko trenutaka odmorila, pa opet pristala na "katastrofu".
To je ona činila više puta. Možda je transcendirala u tim olujnim naletima u neku vrstu prašine, nepostojanja, možda je tim naletom vetra bila sprana do kostiju, možda su njeni atomi bili sabijeni u manje zrno od prašine koje se vidi samo pod lupom, sa osećanjem mnogo veće težine nego što je imala ona. Verovatno je da je i sklonost čovekova ka ludizmu u ovom pokusu imala mnogostruke mogućnosti.
Da, kažete vi, ali sve je to spolja. Zna se da ako čovek počinje da skakuće s noge na nogu, da počinje polako i stanje duha njegovog da se menja. Razmrdajte se, poskočite i bićete bolje raspoloženi. Ali to bi bilo malo. Istina, da ta tzv. spoljnja kretanja deluju na metabolizam, ali ta kretanja kojima se podvrgla ova pesnikinja nisu tako svakodnevna. Njen metabolizam, njena "hemija", njen biohemijski proces morao je da se promeni u tim trenucima i ceo njen organizam. O svemu tome očekujemo da pesnikinja govori. Sem, ako želi da ćuti, na šta ima potpuno pravo. Možda želi i da po nama istražuje, po našim pretpostavkama.
Pošto je vreme da se naše izlaganje završi, o njenom drugom eksperimentu, gde se vezana i gola, potpuno nezaštićena predala na milost agresije publike, probaćemo najkraće da se na njega osvrnemo.
Ovde, u Beogradu, u Studentskom kulturnom centru, vezanu i nepomičnu, gotovo odsutnu, u pozi "sv. Sebastijana" vezanog i probodenog strelama, gledao sam je sa divljenjem. Mladi vlažni mramor, nepomičan i beo, okružen ubilačkim instrumentima. Libido i Tanatos u isti mah. I hipotalamus, mozak reptila, uvek spreman za agresiju. Publika?
Iščekivanje. Glatko, uspravno telo. Agresija koja je svuda tako prisutna. Iščekujemo. Dolaze nekoliko, vrlo malo, dvoje-troje iz publike, neodlučno, stidljivo, snebivajući se, jedan čak neodlučan i u nežnosti. I tad, agresija! Jedna ruka pokrivena reptilskom ljušturom uzima žilet i povlači jedan rez po devojčinom vratu. Tanak mlaz krvi je potekao. Pesnikinja se nije pomakla. Ruka reptila se spustila i utonula tamo otkuda je i došla, u mrak hipotalamusa.
I pesnikinja Marina Abramović je stojala zauzeta svojim ispitivanjem satima. Okružena napravama za mučenje, svim spravama za agresiju, pokušala je da jednim makroponašanjem, ovom umetnošću tela, utiče na mikrostimulisanje gledalaca, ljudi, da se u čoveku smanji količina serotonina u mozgu, da se agresija prevaziđe ljubavlju. To je bila jedna poruka ove poezije, a najdublja istraživanja pesnikinje, ona o novom jeziku – ona će nam jednom verovatno reći, mada nam je i sa ovim dovoljno saopštila kako se govori i peva telom.

 
(Iz knjige Ogledi o signalizmu, Beograd, 1994)



No comments:

Post a Comment