Ljubiša
Jocić
SIGNALISTIČKA
UMETNOST TELA
Reč
„umetnost tela“
malo obuhvata predmet o kojem ćemo govoriti. Upotrebili smo tu reč
u širem i možda drukčijem značenju od onog koje je uobičajeno.
Ali uzeli smo ga kao već poznat termin koji kao označavajući, već
nešto podrazumeva, da bi od tog značenja postupno došli do našeg
označenoga.
Sami
signalisti, uzimajući svoje telo za svoja istraživanja, rukovodili
su se isključivo istinskim duhom istraživanja. To ispitivanje,
nužno nastalo u našoj epohi, došlo je, po našem mišljenju, kao
otpor izvesnim savremenim pojavama istovremeno kada je bilo i
traženje novog jezika. Reč je o nasilju, o stavljanju tuđeg tela u
procep bolesnog sadističkog istraživanja, u procep nasilja nad
nemoćnim i onima koji su se mogli učiniti nemoćnim, svakako, opet
preko sile.
Nasilje
treba shvatiti u najširem obliku, od urbanog stanovanja po betonskim
pregradama, do ishrane tih stanovnika zatrovanom hranom hemikalijama.
Početi od tog principa inkubatorskog pilićarnika, u kojem jedinka
usled nabijenosti u prostoru, vadi crevo drugoj, kljucajući je kroz
kloaku, pa preko zatupljujućih filmova i TV programa,
kretenizirajućih pozorišnih predstava, i svih drugih medija jeftine
štampe i ekonomske propagande za stvaranje konzumenata, sve do
gangsterstva, ekonomsko-političkih pritisaka i prljavih ratova. To
ljudsko telo, trovano, gnječeno i ugnjetavano, probadano noževima,
posipano vatrama, gorućim smesama, rastrzano eksplozivom –
signalizam je poželeo da istrgne iz nasilja. Oružje protivu svih
tih oružja koja su išla protivu čoveka (da je, najzad, postao
dovoljan i miris čoveka, pa da se na njega ustreme), signalisti su
našli u poeziji.
Da
li to treba zvati umetnost tela, ili nekako drukčije? Svaki
naziv može podjednako da se kompromituje.
Ne
lepeći nikakve etikete na razne pojave koje su se javljale kao
umetnost ili antiumetnost, u ovom veku, navešćemo za to
izvitoperavanje neke primere. Brak je podigao dva kamena, koja je
našao na obali mora, doneo ih u svoj vrt, i sa najmanjom
intervencijom, to kamenje, nedavno samo kamenje, postalo je
Ljubavnici, umetničko delo.
Mi
ne odričemo sposobnost nijednom čoveku za umetničku komunikaciju,
pod pretpostavkom da je svaki čovek slobodan toliko koliko je
potrebno za umetničku kreaciju.
Recimo,
jedan prostor na ulici obeležen kredom, može da bude umetnost isto
koliko i jedan predeo izdvojen iz okolnih predela filmskom ili
fotografskom kamerom, ili slikarskim platnom. Vrlo osmišljena
filmska scena iz Felinijevog filma Sećam se, kad povorka,
groteskna povorka meštana prolazi preko keja da bi docnije otišla
da vidi brod – i kao fotografija, i kao filmski kadar, pa čak i
samo pokazala u životu prstom (kad bi se takav prizor negde desio)
bila bi umetnički akt.
Ali
kad neka zezadžijska grupa naduvana svojom prazninom ogradi jedno
parče na asfaltu, poređa neko kamenje bez veze, ili počne da kolje
ovcu na pozornici, to nije sloboda, ona ništa ne stvara, ne stvara
nikakvu umetnost, to je jedan ili veći broj siledžija koji pokušava
da iskoristi snobizam ili zbunjenost, ili zatupljenost publike da bi
se prokrijumčarili kao umetnici. Radi se o nečem sasvim suprotnom
duhu umetnosti, radi se o nasilju.
Bilo
bi potrebno navesti još neke pojave u oblastima u kojima se kreće
umetnost, koje nisu umetnost, ali koje, kao akt života, kao akt
protivu nasilja, a ipak ne prirodan akt, već inspirisan
stvaralaštvom, ulazi u domen umetnosti.
Za
to bih naveo slučaj Mankonija, čije su konzervirane fekalije imale
još pre nekoliko godina, milionsku vrednost. Taj šamar, opaljen
konzumentskom društvu, čuo se kao probijanje zvučnog zida života
prema predelima umetnosti. Zlato i fekalije kod Marksa i Frojda imaju
isto značenje. Mankonija je samo smrt sprečila da ne podigne od tih
konzervi spomenik svojoj galeristkinji, a da je duže poživeo, mogao
je da ga digne i nekom bogatašu, bilo kom kapitalisti.
Vratimo
se temi, pokušaju ispitivanja tela, pokušaju poetskog ispitivanja
tela.
Na
tom planu, kao i na svakom drugom, javila su se izvitoperenja svake
vrste u čistim i kombinovanim oblicima. Kako ovi eksperimenti s
telom dopuštaju nagost tela, često se radi o običnom
egzibicionizmu, s jedne strane, i voajerstvu, s druge, ili se radi o
narcizmu. Pokazuju se razni kompleksi, analni, uretralni, oralni.
Otkriva se mazohizam, sadizam, narcizam. U svemu tome, ovako ili
onako isprepletano, prisutna su uvek i društvena značenja o kojima
tako jasno govori Erih From u svojoj knjizi Anatomija ljudske
destruktivnosti.
Sve
to nije ništa drugo nego nasilje.
Herman
Nič, koga su "andergraund" kritičari u Americi proglasili
avangardistom i jednim od najboljih modernih dramatičara savremenog
sveta, u Austriji, u Prinzendorfu, napravio je predstavu, po svome
mišljenju, najavangardniju u bečkoj "školi umetnosti tela".
Ta predstava, održana ove godine, uz ubijanje životinja,
razapinjanje vola na krst, uz pomoć kasapa, proglašena je, eto, kao
umetnost tela. Na toj predstavi ljudska tela su se polivala
životinjskom krvlju, prekrivala utrobom bika; širio se miris
leševa, izmeta, krvi i mokraće.
I
jedan veći umetnik, filmski reditelj Bergman, videli smo to i na
beogradskoj televiziji, načinio je "eksperiment" tako što
je živoj ovci gurao prste u oči i posle u rasporenu utrobu.
Nećemo
ulaziti u psihosociološku ili biopsihološku analizu ovih pojava,
gestova, koji se pridružuju nasilju, već želimo da podvučemo da
se signalizam sa gnušanjem njima suprotstavlja. I da to, što oni
zovu umetnost tela, za nas predstavlja samo još jedan izraz bolesti
konzumentskog društva, a nikako umetnost.
Zato
smo se i ogradili u početku od naziva "umetnost tela", jer
smo bili svesni sa kakvim sve pojavama možemo biti pobrkani.
Dadaisti su bili u pravu kad su dali ime svom pokretu koje ništa ne
znači.
Ipak,
pokušaćemo kroz neke primere i nekoliko uzgrednih objašnjenja da
pokažemo šta signalizam podrazumeva pod nazivom "umetnost
tela". Sama sadržina osmisliće našim smislom ovu višesmislenu
etiketu.
Uzeli
bismo za primer eksperimente Marine Abramović. U njenim traženjima
nema nikakvih pojava agresije, niti neke narcisoidne autoagresije,
već su svi njeni poduhvati prožeti kreativnim istraživanjima koja
su duboko angažovana baš u suprotnom smislu. Istovremeno kad su
protest protivu svih agresija u svetu, ta su njena ispitivanja
natopljena naslućivanjima jednog novog jezika, usmerena su kao i ceo
signalizam da iznađu jednu novu mogućnost komunikacije-informacije.
Rembo je prvi u pesničkoj erupciji jurnuo ka "nultoj tački
pisma". Ali on kao da je osećao da u "završnoj agrafiji",
kad se ona služi jezikom, ona opet "gradi ono što je htela da
ostavi" (Bart) i proglasio je "nered čula". Osetio je
ono, na čemu Abramovićeva insistira, da nov jezik ne može da dođe
iz samog razaranja jezikom jezika, pa ni iz smrti jezika "koji
se održava jedino da bi opevao nužnost svoje smrti" (Bart),
kao kod Malarmea, već da nov jezik treba potraživati izvan jezika,
u većim dubinama, u raslojavanju čoveka do molekula, atoma, u
raslojavanju "spiritualne materijalnosti" – kako bi rekao
Robert Lensan – do čudesnog elektrona. Abramovićeva je potražila
kroz svoje telo svaki svoj molekul, svaki svoj elektron, strukturu ne
samo ljudskog bića, već simboličnu koherenciju univerzuma, koja je
dovodila Šandora Ferencija do pretpostavke da mi nismo sastavljeni
od atoma već da smo protkani simbolima od atoma do atoma, od ćelije
do ćelije, sve do svojih ideala. Ne predajući se nikakvim
transcendentalnim silama, nikakvom mističnom finalizmu, ona je
stavila svoje telo, celu sebe, u epruvetu svog eksperimenta;
biohemijskim, fizičkim, kibernetičkim i drugim uticajima.
Zadržaćemo
se na dva njena poduhvata, puna – s jedne strane –
revolucionarnog protesta protivu nasilja, a usmerena, s druge strane
– na ne manje revolucionarni akt istraživanja novog jezika.
Levi
Bril nam prenosi priču jednog misionara. Neki crnac je stojao pored
jednog drveta i nešto govorio. Videlo se po svemu da s nekim
razgovara. Kako nije bilo nikoga, misionar ga je upitao šta to radi.
Crnac je odgovorio: "Izvinite, mi smo siromašni, pa nemamo
telefon i ovako razgovaramo kako smo navikli." U stvari, Crnac
je razgovarao sa nekim iz susednog plemena koje je bilo udaljeno više
milja.
Možda
se radi o tom jeziku koji istražuje ova pesnikinja. TV, radio i
toliki aparati, produžili su naša čula i zatupeli ih, pošto su
pospoljšili i celu unutrašnju prirodu čoveka. Možda se radi da se
svi ti mediji pounutrašše, da se iznađu u čoveku, da čovek
ponovo postane celovitiji.
Jedan
eksperiment koji je pesnikinja izvela u inostranstvu, sastojao se u
tome da jedna velika cev strahovitom snagom izduvava komprimirani
vazduh na pesnikinju; a drugi, da pesnikinja ostane vezana između
sprava za mučenje, noževa, lanaca, korbača, žileta, s tim da
svako iz publike ima pravo da načini nad njom nasilje kako hoće.
Pesnikinja je izvela još jedan eksperiment, o kojem ne bi smelo da
se ne govori, ali koji ćemo ostaviti za drugi put, baš zato što
zaslužuje celu našu pažnju. Taj eksperiment je eksperiment s
drogama i on je najinteresantniji u njenom istraživanju. Zadržimo
se ovde samo na prva dva.
U
svim svojim eksperimentima o kojima se govori, pesnikinja je bila
sasvim gola do kože.
Eksperiment
se vršio ovako. Pesnikinja je postavljena u jedan ugao prostorije u
kojoj se eksperiment vrši, nasuprot publike, koja se nalazila u
zaštićenom delu prostorije, ali ipak i ona uznemirena kretanjem
vazduha. Možda je to bio još jedan fluid između gledališta i ove
neobične pozornice.
Tada
je počinjao džinovski vazdušni šmrk da orkanski juriša na
pesnikinju, prvo polako, posle malo jače, kao kada bi se nalazili u
otvorenom "Potezu" koji juri brzinom od 200 kilometara,
onda bi to postajao tajfun koji je zalepljivao pesnikinju za zid. U
trenucima popuštanja mlaza, ona jedva uspevala da se odlepi od zida
da bi uskoro bila za njega zalepljena, razmrljana. Olujina je
rasplitala njene kose, utiskivala ih kao laserske zrake u sante
njenog nagog tela. Grudi su joj se pomicale otkrivajući kostur
rebara, stomak joj se peo prema grlu, koža se odvajala od mišića,
tkivo se cepalo. Ni vrisak, ni slovo jedno nije moglo da se čuje od
urlanja olujine. Ne bi mogla ni reč da kaže a da joj vetar ne
zalepi jezik uz nepca, a zidove zalije pljuvačkom. Prsti ruke
drhtali su. Kao da se lome. Butine su se razlivale, oči upadale
duboko, rastavljale se, odlazile s profila, kao na Pikasovoj slici
videli smo je i anfas i s profila i u isti mah i u nekim neviđenim i
neslućenim dimenzijama. Šta se sve u njoj duboko dešavalo!
To
su opisi koje sam slušao, i svaka priča završavala se tim da se
ništa nije reklo. Međutim, pesnikinja je govorila i istovremeno i
tražila novi jezik. Oluja je učinila reč nemogućom, kao što je
teško govoriti u disk-klubovima, tako je ovde bilo nemoguće. Nisu
li zaglušujući "diskaći" takođe jedno istraživanje
jezika? Nije li telo sposobno da progovori novim jezikom? Na kakav
način?
Pesnikinja
ponesena tom olujom, mora biti da je u toku eksperimenta dosta
doživela. Očekujemo da to kaže. Ali, mi možemo da pokušamo, iako
to samo može da bude u krajnjoj sekvenci neuspelo, nešto o tome da
nagađamo. Možda je ona osetila sve to kao kosmičku katastrofu,
možda su tu negde i naši snovi o letenju i povratku intraunterusnom
stanju i Okeanu.
Možda
je ona u tim trenucima doživljavala ono što sva živa bića
doživljavaju kad ih ščepa katastrofa iz koje ne mogu da izađu.
Ona, ako je bila obuhvaćena užasom, nije mogla ni prstom da mrdne,
ni reč da kaže, niti ikakav znak da dâ. Možda je samo nekom
vrstom emanacije mogla da zaustavlja mlazeve komprimiranog vazduha,
da bi se nekoliko trenutaka odmorila, pa opet pristala na
"katastrofu".
To
je ona činila više puta. Možda je transcendirala u tim olujnim
naletima u neku vrstu prašine, nepostojanja, možda je tim naletom
vetra bila sprana do kostiju, možda su njeni atomi bili sabijeni u
manje zrno od prašine koje se vidi samo pod lupom, sa osećanjem
mnogo veće težine nego što je imala ona. Verovatno je da je i
sklonost čovekova ka ludizmu u ovom pokusu imala mnogostruke
mogućnosti.
Da,
kažete vi, ali sve je to spolja. Zna se da ako čovek počinje da
skakuće s noge na nogu, da počinje polako i stanje duha njegovog da
se menja. Razmrdajte se, poskočite i bićete bolje raspoloženi. Ali
to bi bilo malo. Istina, da ta tzv. spoljnja kretanja deluju na
metabolizam, ali ta kretanja kojima se podvrgla ova pesnikinja nisu
tako svakodnevna. Njen metabolizam, njena "hemija", njen
biohemijski proces morao je da se promeni u tim trenucima i ceo njen
organizam. O svemu tome očekujemo da pesnikinja govori. Sem, ako
želi da ćuti, na šta ima potpuno pravo. Možda želi i da po nama
istražuje, po našim pretpostavkama.
Pošto
je vreme da se naše izlaganje završi, o njenom drugom eksperimentu,
gde se vezana i gola, potpuno nezaštićena predala na milost
agresije publike, probaćemo najkraće da se na njega osvrnemo.
Ovde,
u Beogradu, u Studentskom kulturnom centru, vezanu i nepomičnu,
gotovo odsutnu, u pozi "sv. Sebastijana" vezanog i
probodenog strelama, gledao sam je sa divljenjem. Mladi vlažni
mramor, nepomičan i beo, okružen ubilačkim instrumentima. Libido i
Tanatos u isti mah. I hipotalamus, mozak reptila, uvek spreman za
agresiju. Publika?
Iščekivanje.
Glatko, uspravno telo. Agresija koja je svuda tako prisutna.
Iščekujemo. Dolaze nekoliko, vrlo malo, dvoje-troje iz publike,
neodlučno, stidljivo, snebivajući se, jedan čak neodlučan i u
nežnosti. I tad, agresija! Jedna ruka pokrivena reptilskom ljušturom
uzima žilet i povlači jedan rez po devojčinom vratu. Tanak mlaz
krvi je potekao. Pesnikinja se nije pomakla. Ruka reptila se spustila
i utonula tamo otkuda je i došla, u mrak hipotalamusa.
I
pesnikinja Marina Abramović je stojala zauzeta svojim ispitivanjem
satima. Okružena napravama za mučenje, svim spravama za agresiju,
pokušala je da jednim makroponašanjem, ovom umetnošću tela, utiče
na mikrostimulisanje gledalaca, ljudi, da se u čoveku smanji
količina serotonina u mozgu, da se agresija prevaziđe ljubavlju. To
je bila jedna poruka ove poezije, a najdublja istraživanja
pesnikinje, ona o novom jeziku – ona će nam jednom verovatno reći,
mada nam je i sa ovim dovoljno saopštila kako se govori i peva
telom.
(Iz knjige „Ogledi o
signalizmu“, Beograd, 1994)
No comments:
Post a Comment