Saturday, June 29, 2013

POZICIJE SIGNALIZMA




Ljubiša Jocić



POZICIJE SIGNALIZMA



Izostavićemo sva avangardna kretanja u ovom trenutku, sem dadaizma i nadrealizma, bez kojih ne bi bilo moguće da govorimo o avangardama koje su zatim sledile. Dada i nadrealizam, po našem mišljenju, bili su u osnovi svih docnijih avangardnih kretanja do signalizma.
Dada je nastala u Cirihu usred rušenja jednog secesionističkog sveta i njegovog morala, izveštačenog ponašanja, lažnog sjaja i podvalantskog poštenja, činovničkog reda i hijerarhije i uštogljene porodične sreće u prvom redu kao negacija i pobuna protivu celog tog sveta, a zatim i sama kao paidia (jurnjava, larma) ludus; u smislu shvatanja Rože Kajoa kao agon, alea, mimicry, ilinx. Upravo kad su se zaljuljale sile potencijalizacije i aktuelizacije, kad su poprskali obračun antagonizma i kontradikcije koji su se držali u dinamičnoj ravnoteži, kad je pukao imperijalistički sistem i kad su se izlile snage rušilačke i zlokobne, javila se Dada i sama zahvaćena neredom kao neka vrsta magme iz koje će da nastanu nove vrednosti ljudske svesti, strasti i imaginacije, novi sistemi ljudske kreacije.
Ta luda, vrtoglava mladost sveta koji će tek nastati, ta magma u čijem će se zgušnjavanju i energetskom varničenju roditi toliki sistemi novih avangardi nije shvatila i nije želela ni da shvati, niti je to mogla u svojoj vrtoglavici, ludiranju, da je ona početak te buduće lepote koju je za trenutak, pre nje, držao Rembo u krilu.
Svetove koji su se tada stvarali iz lutajućih protona i elektrona, zatim iz tog nebeskog mora čija će raznobojna molekularna pena stvoriti prostrane „zvezdane rojeve“ (Albert Ducroicg), niko nije ni naslućivao kad je Dada obilazila svoj revolucionarni orbit. U nadrealizmu će se tek izdiferencirati svetovi koji su se tada naslućivali. Nadrealizam je već u stanju da razotkrije svetu nove zvezde koje su iz te magme nastale, da pokaže čitave nove svetove. On nam otkriva nadrealistički predmet, konceptualni akt, nepredviđeno, nepoznato, neodređeno, neodgovorni postupak, nemoguće, gest života kao gest poezije, san, budan san, javu, onirizam jave, kolaž, stvarnost kao imaginaciju i imaginaciju kao stvarnost, depejzman (premeštanje predmeta iz njegovog zavičajnog ambijenta u tuđ); izdvajanje jednog svakidašnjeg prostora, predmeta iz okolnog ambijenta i proglašenjem tog postupka za umetnički akt, scijentizam: obraća se Marksu i Frojdu u svojim istraživanjima.
Da ne nabrajamo imena svih avangardnih kretanja. Uzećemo samo neke koji nisu više ni manje proizišli iz nadrealističke „alhemije“, iz laboratorije nadrealizma nego druga. Mobili su kao i mašine — ničemu ne služe, nadrealisti su anticipirali u object surrealiste, konceptualnu umetnost su još dadaisti imali. Vizuelna poezija je postojala i u nadrealizmu i u dadaizmu. Ali to ne znači da su avangarde koje su došle posle dadaizma i nadrealizma bezvredne i bespredmetne. Popart, iako ima prethodnicu u nadrealizmu i dadaizmu, ipak je dostigao perfekciju sličnih poduhvata tek onda kad se on kao avangarda imenovao. Nadrealistički telesni manifesti bili su kud i kamo nerazvijeniji nego što je to postalo u avangardi koja se zvala bodyart.
Jednom reči, signalizam priznaje vrednosti ne samo Dade i nadrealizma, već i svima pokretima posle toga, sve do njega. Uz to, on ispituje vrednosti celokupne umetnosti koja mu prethodi, a naročito vreme od romantizma, simbolizma i dadaizma. Od pokreta ovog veka signalizam vidi u nadrealizmu jedan najpotpuniji sistem i pored toga što se on javljao i u istraživanjima docnijih avangardi, i što se istovremeno omasovljava u kič produktima i šund rabotama.
Zar nije signalizam, kao i sve avangarde, negatorski raspoložen prema prošlosti, prema onom što se živelo. I nadrealisti su imali svoju prošlost: Remboa, Lotreamona, Luisa Kerola i mnoge druge, čak kažu da je i Viktor Igo nadrealista kad nije glup. I mi se okrećemo unazad da vidimo ko nije glup za ono što mi radimo, čemu mi stremimo.
Ko i kad nije glup. I u tom okretanju videli smo da ono što je najgluplje u celom svetu, da su to lažne avangarde. Ali i oni mogu da posluže da bi se reklo šta je prava.
Šta je to signalističko što mi tražimo da vidimo u onima koji su nam prethodili, koji su stvarali pre signalizma? Nama se čini da mi to vrlo dobro vidimo, čak sigurni smo u to. Signalizam je ona vrsta poezije, koja bi želela da prevaziđe jezik svih poezija koje su prethodile. Svaka poezija je želela da prevaziđe jezik kojim se služila, u tome svaka prava poezija od prve pesme do danas je signalistička. Nadrealisti su tražili od Igoa da ne bude glup, mi tražimo više od toga, tražimo da bude pesnik, upravo da svojom poezijom prevazilazi jezik svoje poezije. Da ima nečega i preko njegove pesme. Da ima kao i Malarme osećanje nedostatnosti jezika. Pa i kad se služi njim, očekuje da iz njega izbije sama energija ideje koje prevazilazi reč.
Kažem: cvet! I iz zaborava gde moj Glas izganja sve obrise, muzički se pojavljuje, drugačiji nego svi cvetovi, ono čega nema ni u jednoj kiti — ideja sama i nežna.“ (Malarme)
Herbert Markuze, od koga smo preuzeli ovaj citat, kaže: „Zbilja je drugo i više od onoga što je kodificirano u logici i jeziku činjenica. Tu je unutrašnja karika između dijalektičkog mišljenja i avangardne književnosti: nastojanje da se slomije moć činjenica nad rečima...“ Ali ne samo da se slomije moć činjenice nad rečima, već da i te reči same budu takve da otklone i samu činjenicu reči da bi se došlo do „ideje same i nežne“.
Jer, kao što u daljem tekstu citira Malarmea: „...reč čini da stvari nestaju i nameće nam osećaj jednog opšteg oskudevanja, pa čak i vlastitu oskudnost“. (Malarme)
Signalizam u svojim istraživanjima novog jezika, uviđajući nedostatnost jezika uprkos stalnim razbijanjem starih formi i traženja novih, želi da dovede sve umetnosti do jednog takvog stanja da se nađu na terenu gde se više ne radi o starom razbijanju formi, već o stvaranju sasvim novih ljudskih komunikacija, sasvim novih jezika, i novih jezika umetnosti. I zato signalizam ta razbijanja starih formi jezika ne shvata tako kao jedan način da se stvore nove forme istog jezika, već očekuje potpuno mutaciju čovekovog mišljenja, čovekove psihe, pa i njegovog jezika koji neće imati nikakve veze sa bilo kakvim formama, novim ili starim, i stalno novim nastalim na krševini starih.
Upravo, signalizam vidi da se ne radi o onome o čemu govori Rolan Bart u svojoj knjizi Književnost, mitologija, semiologija:
„Drugi pisci mislili su da ovo posvećeno pismo (Židovo, Valerijevo, Monterlanovo, pa čak i Bretonovo) mogu da egzistiraju samo rasturajući ga; oii su onda potkopavali književni jezik, uporno razbijajući obruč kalupa, običaja, ustaljenih formi što se uvek nanovo steže; mislili su da će se u zbrci formi, u pustinji reči, domoći objekta potpuno oslobođenog Istorije, da će naći svežinu jednog novog stanja jezika.“ (Bart)
Signalizam prati sva rasturanja jezika, sva potkoiavanja književnog jezika i gleda da ga uključi u jedno drugo istraživanje, ne u nadi da će doći do svežine jednog novog stanja jezika, već do jezika kome neće biti sve reči.
Da bi se donekle približili istraživanjima Miroljuba Todorovića, njegovoj kompjuterskoj poeziji, njegovim grafikonima jezika i istraživanjima Spasoja Vlajića energije jezika, navešćemo jedan primer iz Levi Brila, da bismo videli šta traže svojim poezijama, ulazeći u pustinju reči, u rasturanje formi jezika, u „potkopavanje formi jezika“ Todorović i Vlajić.
Levi Bril donosi priču jednog misionara koji je proveo neko vreme u primitivnim plemešša. Levi Bril ne kaže da u tu priču veruje, niti je mi donosimo da bismo u nju verovali, već da bismo kroz nju slikovito rekli nešto o traženjima signalizma.
Jedan urođenik stojao je pored jednog stabla drveta i nešto govorio. Upitan šta to čini, rekao je da razgovara sa jednim prijateljem iz susednog plemena koje je bilo daleko nekoliko milja. „Izvinite, završio je urođenik, mi smo siromašni, nemamo telefon, pa ovako razgovaramo.“
Signalizam želi da opšti sa svim ljudima, ne samo bez telefona, već i bez stabla drveta, i što je najvažnije — bez govora. Bez reči.
Bart kaže: književni jezik se „održava samo da bi bolje opevao nužnost svoje smrti. Tipografska agrafija Malarmea teži da oko proređenih reči stvori oblast praznine, u kojoj govor, oslobođen svojih društvenih i književnih sazvučja srećom više ne odzvanja.“
Signalizam ne sanja o svetu bez umetnosti, niti o svetu u kome bi bila proglašena smrt čoveka zbog smrti jezika, gde bi čovek bio ukopan zajedno sa svojim konjem, već je obuzet tim da u svetu elektronskih komunikacija, u kome su zasad produžena njegova čula pospoljšeia, pronađe način da se tako produžena interioriziraju kao što su sada esteriorizirana.
A tada kad pounutrašnji sve što je stvorio, kad nađe u sebi samom one sposobnosti koje je dao mašinama i aparatima, kad bude elektronske talase uključio u energiju svoga mozga, što već nije neverovatno, signalizam će ispuniti svoje obećanje.
Da li će to biti kroz deset ili pedeset godina, ali kao i svako obećanje koje je čovek sebi dao, i ovo će, verujemo u to, biti održano.


(Iz knjige Ogledi o signalizmu, Beograd, 1994)



No comments:

Post a Comment