Ljubiša
Jocić
POZICIJE
SIGNALIZMA
Izostavićemo
sva avangardna kretanja u ovom trenutku, sem dadaizma i nadrealizma,
bez kojih ne bi bilo moguće da govorimo o avangardama koje su zatim
sledile. Dada i nadrealizam, po našem mišljenju, bili su u osnovi
svih docnijih avangardnih kretanja do signalizma.
Dada
je nastala u Cirihu usred rušenja jednog secesionističkog sveta i
njegovog morala, izveštačenog ponašanja, lažnog sjaja i
podvalantskog poštenja, činovničkog reda i hijerarhije i
uštogljene porodične sreće u prvom redu kao negacija i pobuna
protivu celog tog sveta, a zatim i sama kao paidia
(jurnjava, larma) ludus; u smislu
shvatanja Rože Kajoa kao agon,
alea, mimicry,
ilinx. Upravo kad su se
zaljuljale sile potencijalizacije i aktuelizacije, kad su poprskali
obračun antagonizma i kontradikcije koji su se držali u dinamičnoj
ravnoteži, kad je pukao imperijalistički sistem i kad su se izlile
snage rušilačke i zlokobne, javila se Dada i sama zahvaćena
neredom kao neka vrsta magme iz koje će da nastanu nove vrednosti
ljudske svesti, strasti i imaginacije, novi sistemi ljudske kreacije.
Ta
luda, vrtoglava mladost sveta koji će tek nastati, ta magma u čijem
će se zgušnjavanju i energetskom varničenju roditi toliki sistemi
novih avangardi nije shvatila i nije želela ni da shvati, niti je to
mogla u svojoj vrtoglavici, ludiranju, da je ona početak te buduće
lepote koju je za trenutak, pre nje, držao Rembo u krilu.
Svetove
koji su se tada stvarali iz lutajućih protona i elektrona, zatim iz
tog nebeskog mora čija će raznobojna molekularna pena stvoriti
prostrane „zvezdane rojeve“ (Albert
Ducroicg), niko nije ni naslućivao kad je
Dada obilazila svoj revolucionarni orbit. U nadrealizmu će se tek
izdiferencirati svetovi koji su se tada naslućivali. Nadrealizam je
već u stanju da razotkrije svetu nove zvezde koje su iz te magme
nastale, da pokaže čitave nove svetove. On nam otkriva
nadrealistički predmet, konceptualni akt, nepredviđeno, nepoznato,
neodređeno, neodgovorni postupak, nemoguće, gest života kao gest
poezije, san, budan san, javu, onirizam jave, kolaž, stvarnost kao
imaginaciju i imaginaciju kao stvarnost, depejzman (premeštanje
predmeta iz njegovog zavičajnog ambijenta u tuđ); izdvajanje jednog
svakidašnjeg prostora, predmeta iz okolnog ambijenta i proglašenjem
tog postupka za umetnički akt, scijentizam: obraća se Marksu i
Frojdu u svojim istraživanjima.
Da
ne nabrajamo imena svih avangardnih kretanja. Uzećemo samo neke koji
nisu više ni manje proizišli iz nadrealističke „alhemije“, iz
laboratorije nadrealizma nego druga. Mobili su kao i mašine —
ničemu ne služe, nadrealisti su anticipirali u object
surrealiste, konceptualnu
umetnost su još dadaisti imali. Vizuelna poezija je postojala i u
nadrealizmu i u dadaizmu. Ali to ne znači da su avangarde koje su
došle posle dadaizma i nadrealizma bezvredne i bespredmetne. Popart,
iako ima prethodnicu u nadrealizmu i dadaizmu, ipak je dostigao
perfekciju sličnih poduhvata tek onda kad se on kao avangarda
imenovao. Nadrealistički telesni manifesti bili su kud i kamo
nerazvijeniji nego što je to postalo u avangardi koja se zvala
body–art.
Jednom
reči, signalizam priznaje vrednosti ne samo Dade i nadrealizma, već
i svima pokretima posle toga, sve do njega. Uz to, on ispituje
vrednosti celokupne umetnosti koja mu prethodi, a naročito vreme od
romantizma, simbolizma i dadaizma. Od pokreta ovog veka signalizam
vidi u nadrealizmu jedan najpotpuniji sistem i pored toga što se on
javljao i u istraživanjima docnijih avangardi, i što se istovremeno
omasovljava u kič produktima i šund rabotama.
Zar
nije signalizam, kao i sve avangarde, negatorski raspoložen prema
prošlosti, prema onom što se živelo. I nadrealisti su imali svoju
prošlost: Remboa, Lotreamona, Luisa Kerola i mnoge druge, čak kažu
da je i Viktor Igo nadrealista kad nije glup. I mi se okrećemo
unazad da vidimo ko nije glup za ono što mi radimo, čemu mi
stremimo.
Ko
i kad nije glup. I u tom okretanju videli smo da ono što je
najgluplje u celom svetu, da su to lažne avangarde. Ali i oni mogu
da posluže da bi se reklo šta je prava.
Šta
je to signalističko što mi tražimo da vidimo u onima koji su nam
prethodili, koji su stvarali pre signalizma? Nama se čini da mi to
vrlo dobro vidimo, čak sigurni smo u to. Signalizam je ona vrsta
poezije, koja bi želela da prevaziđe jezik svih poezija koje su
prethodile. Svaka poezija je želela da prevaziđe jezik kojim se
služila, u tome svaka prava poezija od prve pesme do danas je
signalistička. Nadrealisti su tražili od Igoa da ne bude glup, mi
tražimo više od toga, tražimo da bude pesnik, upravo da svojom
poezijom prevazilazi jezik svoje poezije. Da ima nečega i preko
njegove pesme. Da ima kao i Malarme osećanje nedostatnosti jezika.
Pa i kad se služi njim, očekuje da iz njega izbije sama energija
ideje koje prevazilazi reč.
„Kažem:
cvet! I iz zaborava gde moj Glas izganja sve obrise, muzički se
pojavljuje, drugačiji nego svi cvetovi, ono čega nema ni u jednoj
kiti — ideja sama i nežna.“ (Malarme)
Herbert
Markuze, od koga smo preuzeli ovaj citat, kaže: „Zbilja je drugo i
više od onoga što je kodificirano u logici i jeziku činjenica. Tu
je unutrašnja karika između dijalektičkog mišljenja i avangardne
književnosti: nastojanje da se slomije moć činjenica nad
rečima...“ Ali ne samo da se slomije moć činjenice nad rečima,
već da i te reči same budu takve da otklone i samu činjenicu
reči da bi se došlo do „ideje same i nežne“.
Jer,
kao što u daljem tekstu citira Malarmea: „...reč čini da stvari
nestaju i nameće nam osećaj jednog opšteg oskudevanja, pa čak i
vlastitu oskudnost“. (Malarme)
Signalizam
u svojim istraživanjima novog jezika, uviđajući nedostatnost
jezika uprkos stalnim razbijanjem starih formi i traženja novih,
želi da dovede sve umetnosti do jednog takvog stanja da se nađu na
terenu gde se više ne radi o starom razbijanju formi, već o
stvaranju sasvim novih ljudskih komunikacija, sasvim novih jezika, i
novih jezika umetnosti. I zato signalizam ta razbijanja starih formi
jezika ne shvata tako kao jedan način da se stvore nove forme istog
jezika, već očekuje potpuno mutaciju čovekovog mišljenja,
čovekove psihe, pa i njegovog jezika koji neće imati nikakve veze
sa bilo kakvim formama, novim ili starim, i stalno novim nastalim na
krševini starih.
Upravo,
signalizam vidi da se ne radi o onome o čemu govori Rolan Bart u
svojoj knjizi Književnost, mitologija, semiologija:
„Drugi
pisci mislili su da ovo posvećeno pismo (Židovo, Valerijevo,
Monterlanovo, pa čak i Bretonovo) mogu da egzistiraju samo
rasturajući ga; oii su onda potkopavali književni jezik, uporno
razbijajući obruč kalupa, običaja, ustaljenih formi što se uvek
nanovo steže; mislili su da će se u zbrci formi, u pustinji reči,
domoći objekta potpuno oslobođenog Istorije, da će naći svežinu
jednog novog stanja jezika.“ (Bart)
Signalizam
prati sva rasturanja jezika, sva potkoiavanja književnog jezika i
gleda da ga uključi u jedno drugo istraživanje, ne u nadi da će
doći do svežine jednog novog stanja jezika, već do jezika
kome neće biti sve reči.
Da
bi se donekle približili istraživanjima Miroljuba Todorovića,
njegovoj kompjuterskoj poeziji, njegovim grafikonima jezika i
istraživanjima Spasoja Vlajića energije jezika, navešćemo jedan
primer iz Levi Brila, da bismo videli šta traže svojim poezijama,
ulazeći u pustinju reči, u rasturanje formi jezika, u „potkopavanje
formi jezika“ Todorović i Vlajić.
Levi
Bril donosi priču jednog misionara koji je proveo neko vreme u
primitivnim plemešša. Levi Bril ne kaže da u tu priču veruje,
niti je mi donosimo da bismo u nju verovali, već da bismo kroz nju
slikovito rekli nešto o traženjima signalizma.
Jedan
urođenik stojao je pored jednog stabla drveta i nešto govorio.
Upitan šta to čini, rekao je da razgovara sa jednim prijateljem iz
susednog plemena koje je bilo daleko nekoliko milja. „Izvinite,
završio je urođenik, mi smo siromašni, nemamo telefon, pa ovako
razgovaramo.“
Signalizam
želi da opšti sa svim ljudima, ne samo bez telefona, već i bez
stabla drveta, i što je najvažnije — bez govora. Bez reči.
Bart
kaže: književni jezik se „održava samo da bi bolje opevao
nužnost svoje smrti. Tipografska agrafija Malarmea teži da oko
proređenih reči stvori oblast praznine, u kojoj govor, oslobođen
svojih društvenih i književnih sazvučja srećom više ne
odzvanja.“
Signalizam
ne sanja o svetu bez umetnosti, niti o svetu u kome bi bila
proglašena smrt čoveka zbog smrti jezika, gde bi čovek bio ukopan
zajedno sa svojim konjem, već je obuzet tim da u svetu elektronskih
komunikacija, u kome su zasad produžena njegova čula pospoljšeia,
pronađe način da se tako produžena interioriziraju kao što su
sada esteriorizirana.
A
tada kad pounutrašnji sve što je stvorio, kad nađe u sebi samom
one sposobnosti koje je dao mašinama i aparatima, kad bude
elektronske talase uključio u energiju svoga mozga, što već nije
neverovatno, signalizam će ispuniti svoje obećanje.
Da
li će to biti kroz deset ili pedeset godina, ali kao i svako
obećanje koje je čovek sebi dao, i ovo će, verujemo u to, biti
održano.
(Iz
knjige „Ogledi o signalizmu“,
Beograd, 1994)
No comments:
Post a Comment