Ljubiša Jocić
ZNACI
VEZANI ZA SAMU REALNOST
Prilog
diskusiji o signalizmu
Signalizam
se javlja kao jedan od mnogih „izama“ u ovoj našoj epohi koja je
u znaku prelaza iz kraja industrijske u već poodmakle predele
tehnološkog vremena.
Da
li je ta pojava mnogih „izama“ znak dekadence naše epohe, što
neki tvrde, „kao i nastojanje da se putem kongresa i simpozijuma
postigne izgubljeno jedinstvo, da se putem popularisanja nađe odjek
ideja koje su izgubile snagu, itd.“, ili je to, nasuprot takvom
tvrđenju, znak ne samo traženja već i pojavljivanja novih
vrednosti koje će pokazati svoju vitalnost, što će doprineti
mutiranju čovekove prirode, upravo, nisu li to užurbane avangardne
snage koje će stvoriti nove kvalitete za već otvorene nove predele
čovekove svesti, saznanja i imaginacije. Nije li to, ukratko rečeno,
razvijanje novih kvalitetnih svojstava čoveka za samu stvarnost koja
je već kvalitetno drukčija?
Mislimo
da signalizam, kao i mnogi „izmi“ koje je istorija već
potvrdila, ima značajno mesto u razvijanju čovekove kreacije,
teorije i prakse.
U
novim uslovima tehnološke epohe
Signalizam
je, što njegovi teoretičari iznose, a što ne samo njegove
pristalice već i osporivači potvrđuju, više nego ijedan „izam“
pre njega, oplođen svešću da je industrijska epoha prošla i da
treba živeti i delati u novim uslovima tehnološke epohe. On je, što
mu i oni koji ga osporavaju priznaju, ne samo rođen već i stasao
između elektronskih komunikacija–informacija. Rođen je u vatrama
elektronike i gromotivim snagama atoma, u dvostrukoj prirodi
elektrona (materijalnoj i spiritualnoj), u zakrivljenim prostorima
četvorodimenzionalnog sveta. Signalizam istražuje način da pokrene
ljudski mozak, čija se sposobnost tek deset posto upotrebljava,
da one svoje još neispitane predele, onih ostalih devedeset
posto, upotrebi za kretanje u tim novim predelima koje nagoveštava
tehnološko društvo.
Termin
„semantični“, koji dolazi od grčkog semainein
- značiti,
uveden u naš jezik 1883, od Mišela Breala, tehnološka epoha
razlaže da bi ga sastavila od svojih novih mogućnosti, od elemenata
kojima se ona sama služi za svoju teoriju i praksu, za svoj način
življenja. Signalizam razlaže opservaciju, ili još tačnije,
zakrivljuje je na znak, na kalkulaciju; on ne posmatra samu pojavu,
već njen znak, želeći da prevaziđe empiristička ograničenja,
nagomilavanje iskustvenih podataka. Direktno upravljen na posmatranje
znaka nekog fizičkog fakta, oslobođen empirijske zbrke, signalizam
nas uvodi u jedan viši sloj humanizma, otkriva nam nove i neslućene
mogućnosti ljudskog duha. Signalizam je novi ključ za nova vrata
pristupa umetnosti, nauci, mitu, ritualu... Mehanistička i
pozitivistička shvatanja, fizikalistička pa svakako i tehnološka
shvatanja u signalizmu su prevaziđena za jednu novu humanističku
viziju sveta.
Robert
Linssen kaže: „Geografska karta nije nikakva teritorija:
ona nam daje samo predstavu toga pomoću simbola, konvencionalnih
ZNAKOVA“. (Podvukao Lj. J.)
Znak
kao kosmička „prirodna“ pojava
Znak
postoji u prirodi pre njegove ljudske artikulisanosti. Znak u
prvobitnoj njegovoj pojavi moramo prvo shvatiti kao kosmičku
„prirodnu“ pojavu koja će tek kroz dugi put materije i posebno
živih bića dobiti značenje izvesne simboličke delatnosti i tek u
ljudskoj istoriji dobiti oblik inteligentnog služenja signalizmu.
Razlika
između simbola i znaka, u tome je što za simbol nije potrebna
prisutnost onoga što on označuje, dok je za znak to drukčije.
Prelaz na ulici, takozvana „zebra“, nije samo simbol, nije samo
znak da se tuda može preći ulica, već i stvarni prelaz preko
ulice. Masovne komunikacije i informacije dovele su do toga da je
naša svakidašnjica puna znakova i to
uglavnom takvih koji su neposredno vezani za samu realnost. Znak
krivine u saobraćaju direktno nas vodi u krivinu, u znaku je
sadržano označeno, ono je prisutno. Ta neposrednost informacije
naročito je očigledna u elektronskim medijima, tako da je Mekluana
navela da kaže da je sam medij poruka.
Engleski
teoretičar Suzana Langer smatra da je naš osnovni svet stvarnosti
verbalni svet i ovo mišljenje je svakako rasprostranjeno u
industrijskom načinu mišljenja i za njega predstavlja, kao za
mehaničku fiziku Njutnov znak gravitacije, nešto neopozivo.
Međutim, sistem i sistemi znakova predstavljaju jedan novi način
poimanja i izražavanja daleko od Gutenbergove galaksije o kojoj
govori Maršal Makluan s pravom kao ograničenju ljudskog mišljenja.
Elektronika ne samo da je izmenila i da još uvek menja našu praksu,
zeć ona, a mnogi nisu ni primetili, menja strukturu ljudskog duha.
Sama
Suzana Langer kaže da je govor skroz–naskroz simboličan, a tek
pokatkad značne prirode. Smisao signala, u kome leži i novi ključ
novog čoveka, u tome je, u elektronskoj epohi, što je signal, što
je znak pojava značne prirode, uvek značne prirode. Znak znači. Od
toga polazi signalizam.
Pulsar
koji šalje znake ne šalje nam nikakve simbole, već značenje, to
je samo umiranje jedne zvezde.
Aristotelovo
izjednačenje reči sa stvari, identifikovanje onog što se
doživljavalo sa onim što je govoreno, razlikuje se od shvatanja
Langerove i njoj sličnih, a ono takođe nema nikakve veze ni sa
shvatanjima signalizma, jer i signalizam ne izjednačava reč i
stvar. Signalizam zato ne prestaje da tvrdi da znak znači, što je
sasvim drugo od aristotelizma. Znak je celina, neodvojiv od onoga što
znači; on je istovremeno i materijalan i spiritualan.
(Iz
knjige Ljubiše Jocića ''Ogledi o signalizmu'', Beograd, 1994)
No comments:
Post a Comment