Saturday, June 29, 2013

ZNACI VEZANI ZA SAMU REALNOST

 


Ljubiša Jocić


ZNACI VEZANI ZA SAMU REALNOST



Prilog diskusiji o signalizmu
Signalizam se javlja kao jedan od mnogih „izama“ u ovoj našoj epohi koja je u znaku prelaza iz kraja industrijske u već poodmakle predele tehnološkog vremena.
Da li je ta pojava mnogih „izama“ znak dekadence naše epohe, što neki tvrde, „kao i nastojanje da se putem kongresa i simpozijuma postigne izgubljeno jedinstvo, da se putem popularisanja nađe odjek ideja koje su izgubile snagu, itd.“, ili je to, nasuprot takvom tvrđenju, znak ne samo traženja već i pojavljivanja novih vrednosti koje će pokazati svoju vitalnost, što će doprineti mutiranju čovekove prirode, upravo, nisu li to užurbane avangardne snage koje će stvoriti nove kvalitete za već otvorene nove predele čovekove svesti, saznanja i imaginacije. Nije li to, ukratko rečeno, razvijanje novih kvalitetnih svojstava čoveka za samu stvarnost koja je već kvalitetno drukčija?
Mislimo da signalizam, kao i mnogi „izmi“ koje je istorija već potvrdila, ima značajno mesto u razvijanju čovekove kreacije, teorije i prakse.
U novim uslovima tehnološke epohe
Signalizam je, što njegovi teoretičari iznose, a što ne samo njegove pristalice već i osporivači potvrđuju, više nego ijedan „izam“ pre njega, oplođen svešću da je industrijska epoha prošla i da treba živeti i delati u novim uslovima tehnološke epohe. On je, što mu i oni koji ga osporavaju priznaju, ne samo rođen već i stasao između elektronskih komunikacija–informacija. Rođen je u vatrama elektronike i gromotivim snagama atoma, u dvostrukoj prirodi elektrona (materijalnoj i spiritualnoj), u zakrivljenim prostorima četvorodimenzionalnog sveta. Signalizam istražuje način da pokrene ljudski mozak, čija se sposobnost tek deset posto upotrebljava, da one svoje još neispitane predele, onih ostalih devedeset posto, upotrebi za kretanje u tim novim predelima koje nagoveštava tehnološko društvo.
Termin „semantični“, koji dolazi od grčkog semainein - značiti, uveden u naš jezik 1883, od Mišela Breala, tehnološka epoha razlaže da bi ga sastavila od svojih novih mogućnosti, od elemenata kojima se ona sama služi za svoju teoriju i praksu, za svoj način življenja. Signalizam razlaže opservaciju, ili još tačnije, zakrivljuje je na znak, na kalkulaciju; on ne posmatra samu pojavu, već njen znak, želeći da prevaziđe empiristička ograničenja, nagomilavanje iskustvenih podataka. Direktno upravljen na posmatranje znaka nekog fizičkog fakta, oslobođen empirijske zbrke, signalizam nas uvodi u jedan viši sloj humanizma, otkriva nam nove i neslućene mogućnosti ljudskog duha. Signalizam je novi ključ za nova vrata pristupa umetnosti, nauci, mitu, ritualu... Mehanistička i pozitivistička shvatanja, fizikalistička pa svakako i tehnološka shvatanja u signalizmu su prevaziđena za jednu novu humanističku viziju sveta.
Robert Linssen kaže: „Geografska karta nije nikakva teritorija: ona nam daje samo predstavu toga pomoću simbola, konvencionalnih ZNAKOVA“. (Podvukao Lj. J.)
Znak kao kosmička „prirodna“ pojava
Znak postoji u prirodi pre njegove ljudske artikulisanosti. Znak u prvobitnoj njegovoj pojavi moramo prvo shvatiti kao kosmičku „prirodnu“ pojavu koja će tek kroz dugi put materije i posebno živih bića dobiti značenje izvesne simboličke delatnosti i tek u ljudskoj istoriji dobiti oblik inteligentnog služenja signalizmu.
Razlika između simbola i znaka, u tome je što za simbol nije potrebna prisutnost onoga što on označuje, dok je za znak to drukčije. Prelaz na ulici, takozvana „zebra“, nije samo simbol, nije samo znak da se tuda može preći ulica, već i stvarni prelaz preko ulice. Masovne komunikacije i informacije dovele su do toga da je naša svakidašnjica puna znakova i to uglavnom takvih koji su neposredno vezani za samu realnost. Znak krivine u saobraćaju direktno nas vodi u krivinu, u znaku je sadržano označeno, ono je prisutno. Ta neposrednost informacije naročito je očigledna u elektronskim medijima, tako da je Mekluana navela da kaže da je sam medij poruka.
Engleski teoretičar Suzana Langer smatra da je naš osnovni svet stvarnosti verbalni svet i ovo mišljenje je svakako rasprostranjeno u industrijskom načinu mišljenja i za njega predstavlja, kao za mehaničku fiziku Njutnov znak gravitacije, nešto neopozivo. Međutim, sistem i sistemi znakova predstavljaju jedan novi način poimanja i izražavanja daleko od Gutenbergove galaksije o kojoj govori Maršal Makluan s pravom kao ograničenju ljudskog mišljenja. Elektronika ne samo da je izmenila i da još uvek menja našu praksu, zeć ona, a mnogi nisu ni primetili, menja strukturu ljudskog duha.
Sama Suzana Langer kaže da je govor skroz–naskroz simboličan, a tek pokatkad značne prirode. Smisao signala, u kome leži i novi ključ novog čoveka, u tome je, u elektronskoj epohi, što je signal, što je znak pojava značne prirode, uvek značne prirode. Znak znači. Od toga polazi signalizam.
Pulsar koji šalje znake ne šalje nam nikakve simbole, već značenje, to je samo umiranje jedne zvezde.
Aristotelovo izjednačenje reči sa stvari, identifikovanje onog što se doživljavalo sa onim što je govoreno, razlikuje se od shvatanja Langerove i njoj sličnih, a ono takođe nema nikakve veze ni sa shvatanjima signalizma, jer i signalizam ne izjednačava reč i stvar. Signalizam zato ne prestaje da tvrdi da znak znači, što je sasvim drugo od aristotelizma. Znak je celina, neodvojiv od onoga što znači; on je istovremeno i materijalan i spiritualan.


(Iz knjige Ljubiše Jocića ''Ogledi o signalizmu'', Beograd, 1994)





No comments:

Post a Comment