Saturday, June 29, 2013

SISTEMI SIGNALIZMA




Ljubiša Jocić


SISTEMI SIGNALIZMA



Lava je pokuljala u vidu gejzira
Sličnih prolećnim cvetovima,
U prvi mah preplašen žestinom
Kasnije sam duboko uživao
U ovim vatrometima zbunjene Materije
(Miroljub Todorović: Planeta)

Signalizam uključuje u svoja istraživanja planetarnog, novog jezika (da li će to biti emanacija, neko ovladavanje najdubljim slojevima ljudske psihe pomoću biohemije, ovladavanje spiritualnošću elektrona, osvećenje molekula, energije i svake ćelije, ili nešto drugo u tom smislu, ali svakako u tom smislu), sve ono u čemu je treperio istraživački duh čoveka otkada čovek postoji. Etnologija, prastari motivi i prastari oblici raznih prvobitnih zajednica čoveka; psihoanaliza, molitve, verska i svetovna pevanja, totemi i tabui, fetiši i čini, sve to signalizam istražuje, pored takozvanih egzaktnih nauka, fizike, hemije, biohemije, kibernetike. U ta istraživanja ulazi i ispitivanje svih umetničkih tvorevina otkako je čovek nastao, uključujući i najsavremenija istraživanja semiologije, semantike, hermeneutike i onog lingvističkog materijala kojim se ove discipline bave.
Treba naglasiti još i to da se signalizam izuzetno bavi i avangardama, da istražuje po njima i da mnoge eksperimente započete sada ili ranije u njima, sada u smislu novih avangardi, ranije u smislu onih koje su već prošle, ispituje na svoj način, ulazi u njih i daje im nov, svoj smisao i obogaćuje ih, što znači menja svojom praksom. Treba naglasiti i to da signalizam želi da se izdvoji od dosadašnjeg stanja avangardi, da on u svom procesu čak predstavlja i negaciju izvesnih karakteristika prošlih avangardi.
Razlikovanje signalizma od drugih avangardi prošlog a i sadašnjeg vremena, razumljivo i od lažnih avangardi koje su se u poslednje vreme toliko zbog komercijalizacije i reakcionarnih manipulacija namnožile, ne može se kazati jednom reči, već se mora pogledati signalistička praksa, upravo oni eksperimenti i ona interesovanja koja ona pokazuje za pojave uključujući se u njih. Zato treba strpljivo posmatrati šta signalizam radi, da bi se uočilo sve ono što ga čini, i što ga čini avangardnim i različitim od svih drugih avangardnih dojava. Signalizam je proces, i samo se kao takav može posmatrati, a pri tom treba kao u svaki sistem ulaziti postepeno, ići od kontradikcije do potencijalizacije, i pažljivim apstrahovanjem videti sve činioce, razumljivo u procesu, a ne statično, koji ga čine.
To znači da se signalizam ne može odrediti jednom za uvek, i da se može u jednom članku, pa ma koliko bio on veliki, sve o njemu reći. Izlaganja koja će slediti, ma koliko izgledala i kao definicije, samo su proces našeg objašnjavanja signalizma koji je i sam stalno u procesu. Ne znači da ćemo moći da iscrpemo jednu njegovu etapu, neku pojavu bilo kojim objašnjenjem, ne samo što je ona u kretanju, nego zato što smo se toliko puta već uverili u objašnjenjima da "stepen posmatranja čini pojavu". Ne ostaje nam ništa drugo nego da krenemo tim stepenicama na kojima nas treba pratiti, ako se želi da dođe do informisanosti više nego do nekog potpunog razumevanja. Krenimo.
Signalizam se služi jezikom, veruje u njegovu mogućnost da obuhvati nešto od hegelijanske i poetske misli, ali nikada tako da ne bi bila izražena njegova nedostatnost, naročito uzbudljiva u poeziji, koja stalno negira jezik kojim se služi, a koja se posle njegovog razbijanja opet nađe u njemu, kao sistem sistema. Međutim, signalizam ne samo da razbija jezik kojim se služi, već on, služeći se njim želi da izbegne da bude uhvaćen u mrežu novog sistema koji je on u svome antagonističkom kretanju sam načinio. On hoće da se čovek svojim totalnim bićem uzdigne do jednog jezika u kome jezika ne bi bilo, u kome bi on bio više čovek, jer bi se odvojio od onih stanja jezičkih entropija koje ga alijeniraju.
Nauka je utvrdila "da misao i govor nisu nerazlučivo, organski i funkcionalno" tako spojeni da čine nerazdeljivu celinu. Zapravo, da bi sa prestankom jezika, sa njegovom smrću, umrlo svako rasuđivanje, svaki psihički život čovekovog bića. To je primećeno prilikom ispitivanja afazije. Utvrdilo se da "postoje dve zone koje upravljaju, komanduju konceptu i, takođe, zone smeštene na drugom mestu u korteksu, koje komanduju, upravljaju verbalnim mehanizmom". "Pentfield prekida (kaže Stephane Lupasco u svojoj knjizi Les trois matieres) parališe naizmenično jednu pa drugu zonu. Pokazujući pacijentu neki poznati predmet, pacijent zna šta je to, i čemu služi, ali ne nalazi reči da bi ga označio. Obrnuto, on poznaje i izgovara ime, ali ne zna više šta taj predmet označava."
Svakako da te dve zone, specijalizujući se, dovode do rascepa totaliteta psihičkog života, i signalizam traži mogućnost jednog totalnijeg sistema komunikacije, možda neku vrstu emanacije, koji bi omogućio da svaka ćelija, da i svaki atom, da i svaki elektron emanira svoju spiritualnost.
Malarmeova postavka o nedostatnosti jezika, koju su mnogi prihvatili, a Rolan Bart i Markuze naročito naglasili, pa i Mišel Fuko proučavao, jedna je od tema koju je i signalizam već ranije razmatrao. Tu nedostatnost su i mnogi umetnici osećali iako to nisu izražavali. Najzad, svaki umetnik je uvek to osećao. Razlog što Leonardo nikako nije smatrao Mona Lizu završenom, treba tražiti u osećanju nedostatnosti slikarskog jezika. Balzak u Nepoznatom remek-delu, tretira taj problem. Njegov slikar, težeći sve potpunijem izrazu, kao da prolazi kroz sve faze slikarstva, od realističkog, impresionističkog, sve do apstraktnog, ide sve dalje i dalje, dok ne prevaziđe jezik slikarstva uopšte. On stiže do nulte tačke slikarskog jezika gde ga raspršeni spektar boja najzad dovodi do bele slike, do koje će doći mnogo docnije Maljevič.
Ali i posle Maljeviča, i posle Nepoznatog remek-dela, jezik slikarstva o svome iščeznuću govori opet jezikom slike, kao što i poezija govori o svojoj smrti opet jezikom poezije. I signalizam usvaja taj proces, i ne napušta ga ni posle toga kad se kaže da je umetnost u svojoj celokupnosti udarila u plafon, istražuje tom samom umetnošću kako će da se prevaziđu svi upotrebljeni do sada jezici, u uverenju da je i to jedan od načina da se zbog tog stanja stalne nedostatnosti, najzad, isprovociraju novi jezici koje signalizam iščekuje i na čijem dolasku radi.
Signalizam ima svoje shvatanje vremena kad je u pitanju umetničko delo. Svakako, Pikaso je dobar primer za naše shvatanje vremena. On se inspirisao pećinskim bikom, ali je njegov bik bio njegov. Znao je da se altamirski bik ne može imitirati, ni ponoviti. Velaskezove Menine bile su neponovljive, kao i doba u kojem su nastale. One su ostale da zrače večno svojom lepotom koja se ne može ni imitirati ni ponoviti, ali se njihov sjaj može mutirati. I to je Pikaso učinio. Može se njim, tim sjajem, tom energijom, probuditi nova lepota.
Signalizam je u stanju da načini svoje "menine" i od svega što se ovog časa kreće, silama heterogenosti potencijalizacije će aktuelizirati što nije ni slutio da postoji u sistemima body-art ili vizuelne poezije, i stvoriće takva ispitivanja tela i vizuelne poezije o kojima se nije dotle znalo. Aktueliziraće ono što je bilo skriveno, čija se snaga nije ni slutila, a koja je čudesna kao i snaga jezgra atoma.
Signalizam ima i svoj odnos prema mašinama, drukčiji nego što se imao u prošlosti. Izjava Majakovskoga: "Naš Bog je trka, a naše srce doboš", ili Marinetijevo poređenje – šta je lepše: Nika od Samotrake ili automobil – samo su znaci dečjih bolesti avangarde. Primedba Bernarda Berensona, koju izriče navodeći Platona, ne bi mogla da se odnosi na naše, signalističko shvatanje mašine, jer naša je mašina elektronska.
Evo šta Berenson kaže: "… da se zapitam… da li je Platon u Fedri uopšte mogao da misli na liniju u pokretu kada kaže da pod lepotom oblika podrazumeva prave linije i krugove i ravne i čvrste figure koje se uobličavaju tocilima, ravnalima i uglomerima… Ali, kada bi se sada on pojavio među nama, ustanovio bi da se njegova želja nije toliko ovaplotila u 'apstraktnom' i 'neobjektivnom' slikarstvu koliko u mašinama i oružju. Njihova dijalektika, njihova realizacija, njihovo geometrijsko savršenstvo, prevazišli bi sve što je on mogao da zamisli i pretpostavi."
Objest surrealiste i razne mašine bez konkretne namene u smislu utilitarnom, koja su se posle objest surrealiste pojavile, nisu mašine signalizma. Signalizam ih ne izlaže, one svojim elektronskim dušama ulaze u dušu signalizma. Stefan Lupasko to oseća dobro kad kaže šta su feriti, koliko su slični neuronima, koliko je elektronika slična organskom životu: "…sa nervnim sistemom, novi organizam izbija i razvija se: feed-backe (kibernetska akcija i kontraakcija) kompenziraju se i integriraju u sistem sistema sve bogatije i bogatije ekvilibrirajućeg antagonizma. I tako se neuro-psihički fenomen približava mikro-fizičkom fenomenu…"
Signalizam elektronske naprave interiorizira, dok futurizam svoje mašine vidi kao nešto spoljnje koje fetišizira. Različito od futurista i svih drugih koji su fetišizirali mašinu, signalizam elektronske naprave sa njihovom akcijom i kontraakcijom uključuje u svoj nervni sistem, bolje reći – sisteme, interiorizira ih, i moglo bi da se kaže organski, psihosomatski živi, sarađuje sa njima.

17. jul 1976.

(Iz knjige ''Ogledi o signalizmu'', Beograd, 1994)



No comments:

Post a Comment