Ljubiša
Jocić
SISTEMI
SIGNALIZMA
Lava je pokuljala u vidu gejzira
Sličnih prolećnim cvetovima,
U prvi mah preplašen žestinom
Kasnije sam duboko uživao
U ovim vatrometima zbunjene Materije
U prvi mah preplašen žestinom
Kasnije sam duboko uživao
U ovim vatrometima zbunjene Materije
(Miroljub Todorović: Planeta)
Signalizam
uključuje u svoja istraživanja planetarnog, novog jezika (da li će
to biti emanacija, neko ovladavanje najdubljim slojevima ljudske
psihe pomoću biohemije, ovladavanje spiritualnošću elektrona,
osvećenje molekula, energije i svake ćelije, ili nešto drugo u tom
smislu, ali svakako u tom smislu), sve ono u čemu je treperio
istraživački duh čoveka otkada čovek postoji. Etnologija,
prastari motivi i prastari oblici raznih prvobitnih zajednica čoveka;
psihoanaliza, molitve, verska i svetovna pevanja, totemi i tabui,
fetiši i čini, sve to signalizam istražuje, pored takozvanih
egzaktnih nauka, fizike, hemije, biohemije, kibernetike. U ta
istraživanja ulazi i ispitivanje svih umetničkih tvorevina otkako
je čovek nastao, uključujući i najsavremenija istraživanja
semiologije, semantike, hermeneutike i onog lingvističkog materijala
kojim se ove discipline bave.
Treba
naglasiti još i to da se signalizam izuzetno bavi i avangardama, da
istražuje po njima i da mnoge eksperimente započete sada ili ranije
u njima, sada u smislu novih avangardi, ranije u smislu onih koje su
već prošle, ispituje na svoj način, ulazi u njih i daje im nov,
svoj smisao i obogaćuje ih, što znači menja svojom praksom. Treba
naglasiti i to da signalizam želi da se izdvoji od dosadašnjeg
stanja avangardi, da on u svom procesu čak predstavlja i negaciju
izvesnih karakteristika prošlih avangardi.
Razlikovanje
signalizma od drugih avangardi prošlog a i sadašnjeg vremena,
razumljivo i od lažnih avangardi koje su se u poslednje vreme toliko
zbog komercijalizacije i reakcionarnih manipulacija namnožile, ne
može se kazati jednom reči, već se mora pogledati signalistička
praksa, upravo oni eksperimenti i ona interesovanja koja ona pokazuje
za pojave uključujući se u njih. Zato treba strpljivo posmatrati
šta signalizam radi, da bi se uočilo sve ono što ga čini, i što
ga čini avangardnim i različitim od svih drugih avangardnih dojava.
Signalizam je proces, i samo se kao takav može posmatrati, a pri tom
treba kao u svaki sistem ulaziti postepeno, ići od kontradikcije do
potencijalizacije, i pažljivim apstrahovanjem videti sve činioce,
razumljivo u procesu, a ne statično, koji ga čine.
To
znači da se signalizam ne može odrediti jednom za uvek, i da se
može u jednom članku, pa ma koliko bio on veliki, sve o njemu reći.
Izlaganja koja će slediti, ma koliko izgledala i kao definicije,
samo su proces našeg objašnjavanja signalizma koji je i sam stalno
u procesu. Ne znači da ćemo moći da iscrpemo jednu njegovu etapu,
neku pojavu bilo kojim objašnjenjem, ne samo što je ona u kretanju,
nego zato što smo se toliko puta već uverili u objašnjenjima da
"stepen posmatranja čini pojavu". Ne ostaje nam ništa
drugo nego da krenemo tim stepenicama na kojima nas treba pratiti,
ako se želi da dođe do informisanosti više nego do nekog potpunog
razumevanja. Krenimo.
Signalizam
se služi jezikom, veruje u njegovu mogućnost da obuhvati nešto od
hegelijanske i poetske misli, ali nikada tako da ne bi bila izražena
njegova nedostatnost, naročito uzbudljiva u poeziji, koja stalno
negira jezik kojim se služi, a koja se posle njegovog razbijanja
opet nađe u njemu, kao sistem sistema. Međutim, signalizam ne samo
da razbija jezik kojim se služi, već on, služeći se njim želi da
izbegne da bude uhvaćen u mrežu novog sistema koji je on u svome
antagonističkom kretanju sam načinio. On hoće da se čovek svojim
totalnim bićem uzdigne do jednog jezika u kome jezika ne bi bilo, u
kome bi on bio više čovek, jer bi se odvojio od onih stanja
jezičkih entropija koje ga alijeniraju.
Nauka
je utvrdila "da misao i govor nisu nerazlučivo, organski i
funkcionalno" tako spojeni da čine nerazdeljivu celinu.
Zapravo, da bi sa prestankom jezika, sa njegovom smrću, umrlo svako
rasuđivanje, svaki psihički život čovekovog bića. To je
primećeno prilikom ispitivanja afazije. Utvrdilo se da "postoje
dve zone koje upravljaju, komanduju konceptu i, takođe, zone
smeštene na drugom mestu u korteksu, koje komanduju, upravljaju
verbalnim mehanizmom". "Pentfield prekida (kaže Stephane
Lupasco u svojoj knjizi Les trois matieres) parališe naizmenično
jednu pa drugu zonu. Pokazujući pacijentu neki poznati predmet,
pacijent zna šta je to, i čemu služi, ali ne nalazi reči da bi ga
označio. Obrnuto, on poznaje i izgovara ime, ali ne zna više šta
taj predmet označava."
Svakako
da te dve zone, specijalizujući se, dovode do rascepa totaliteta
psihičkog života, i signalizam traži mogućnost jednog totalnijeg
sistema komunikacije, možda neku vrstu emanacije, koji bi omogućio
da svaka ćelija, da i svaki atom, da i svaki elektron emanira svoju
spiritualnost.
Malarmeova
postavka o nedostatnosti jezika, koju su mnogi prihvatili, a Rolan
Bart i Markuze naročito naglasili, pa i Mišel Fuko proučavao,
jedna je od tema koju je i signalizam već ranije razmatrao. Tu
nedostatnost su i mnogi umetnici osećali iako to nisu izražavali.
Najzad, svaki umetnik je uvek to osećao. Razlog što Leonardo nikako
nije smatrao Mona Lizu završenom, treba tražiti u osećanju
nedostatnosti slikarskog jezika. Balzak u Nepoznatom remek-delu,
tretira taj problem. Njegov slikar, težeći sve potpunijem izrazu,
kao da prolazi kroz sve faze slikarstva, od realističkog,
impresionističkog, sve do apstraktnog, ide sve dalje i dalje, dok ne
prevaziđe jezik slikarstva uopšte. On stiže do nulte tačke
slikarskog jezika gde ga raspršeni spektar boja najzad dovodi do
bele slike, do koje će doći mnogo docnije Maljevič.
Ali
i posle Maljeviča, i posle Nepoznatog remek-dela, jezik
slikarstva o svome iščeznuću govori opet jezikom slike, kao što i
poezija govori o svojoj smrti opet jezikom poezije. I signalizam
usvaja taj proces, i ne napušta ga ni posle toga kad se kaže da je
umetnost u svojoj celokupnosti udarila u plafon, istražuje tom samom
umetnošću kako će da se prevaziđu svi upotrebljeni do sada
jezici, u uverenju da je i to jedan od načina da se zbog tog stanja
stalne nedostatnosti, najzad, isprovociraju novi jezici koje
signalizam iščekuje i na čijem dolasku radi.
Signalizam
ima svoje shvatanje vremena kad je u pitanju umetničko delo.
Svakako, Pikaso je dobar primer za naše shvatanje vremena. On se
inspirisao pećinskim bikom, ali je njegov bik bio njegov.
Znao je da se altamirski bik ne može imitirati, ni ponoviti.
Velaskezove Menine bile su neponovljive, kao i doba u kojem su
nastale. One su ostale da zrače večno svojom lepotom koja se ne
može ni imitirati ni ponoviti, ali se njihov sjaj može mutirati. I
to je Pikaso učinio. Može se njim, tim sjajem, tom energijom,
probuditi nova lepota.
Signalizam
je u stanju da načini svoje "menine" i od svega što se
ovog časa kreće, silama heterogenosti potencijalizacije će
aktuelizirati što nije ni slutio da postoji u sistemima body-art ili
vizuelne poezije, i stvoriće takva ispitivanja tela i vizuelne
poezije o kojima se nije dotle znalo. Aktueliziraće ono što je bilo
skriveno, čija se snaga nije ni slutila, a koja je čudesna kao i
snaga jezgra atoma.
Signalizam
ima i svoj odnos prema mašinama, drukčiji nego što se imao u
prošlosti. Izjava Majakovskoga: "Naš Bog je trka, a naše srce
doboš", ili Marinetijevo poređenje – šta je lepše: Nika od
Samotrake ili automobil – samo su znaci dečjih bolesti avangarde.
Primedba Bernarda Berensona, koju izriče navodeći Platona, ne bi
mogla da se odnosi na naše, signalističko shvatanje mašine, jer
naša je mašina elektronska.
Evo
šta Berenson kaže: "… da se zapitam… da li je Platon u
Fedri uopšte mogao da misli na liniju u pokretu kada kaže da
pod lepotom oblika podrazumeva prave linije i krugove i ravne i
čvrste figure koje se uobličavaju tocilima, ravnalima i uglomerima…
Ali, kada bi se sada on pojavio među nama, ustanovio bi da se
njegova želja nije toliko ovaplotila u 'apstraktnom' i
'neobjektivnom' slikarstvu koliko u mašinama i oružju. Njihova
dijalektika, njihova realizacija, njihovo geometrijsko savršenstvo,
prevazišli bi sve što je on mogao da zamisli i pretpostavi."
Objest
surrealiste i razne mašine bez konkretne namene u smislu
utilitarnom, koja su se posle objest surrealiste pojavile, nisu
mašine signalizma. Signalizam ih ne izlaže, one svojim elektronskim
dušama ulaze u dušu signalizma. Stefan Lupasko to oseća dobro kad
kaže šta su feriti, koliko su slični neuronima, koliko je
elektronika slična organskom životu: "…sa nervnim sistemom,
novi organizam izbija i razvija se: feed-backe (kibernetska akcija i
kontraakcija) kompenziraju se i integriraju u sistem sistema sve
bogatije i bogatije ekvilibrirajućeg antagonizma. I tako se
neuro-psihički fenomen približava mikro-fizičkom fenomenu…"
Signalizam
elektronske naprave interiorizira, dok futurizam svoje mašine vidi
kao nešto spoljnje koje fetišizira. Različito od futurista i svih
drugih koji su fetišizirali mašinu, signalizam elektronske naprave
sa njihovom akcijom i kontraakcijom uključuje u svoj nervni sistem,
bolje reći – sisteme, interiorizira ih, i moglo bi da se kaže
organski, psihosomatski živi, sarađuje sa njima.
17.
jul 1976.
(Iz knjige ''Ogledi o signalizmu'', Beograd, 1994)
No comments:
Post a Comment