Ljubiša
Jocić
SIGNALIZAM
I JEZIK
Jezik
koliko rasvetljava, približava, toliko i zatamnjuje, otuđuje samim
tim što je simboličan, što govori o nečemu što on sam nije.
Jedan prozračniji „jezik“, upravo jedno takvo komuniciranje koje
bi omogućavalo čitanje misli, pod pretpostavkom da naš mozak može
da bude munjeviti odašiljač i prijemnik misli, osećanja, svih
poriva i informacija koje jedno ljudsko biće može da uputi drugom i
od drugog da primi, bez reči, već elektromagnetskim putem, nekom
emanacijom s obe strane, verovatno ne bi toliko zatamnjivao
međuljudske odnose i potpomagao alijeniranosti čoveka koja nema
izgleda da brzo bude otklonjena.
Bile
bi stvari jasnije. Ovako ako neko oseća veliku mržnju prema nekome
i želi da ga prvom prilikom uništi, može rečima tu mržnju da
prikrije, dok prozračnijim komuniciranjem u kome bi postojala
mogućnost međusobnog „čitanja misli“, takvo prikrivanje ne bi
bilo ostvarivo.
Signalizam
ispitujući jezik, baveći se njim i služeći se u razvojnom smislu
njim, teži ka njegovom prozračivanju u ovom smislu. Kako po Marksu
čovek predstavlja sebi samo one ciljeve koje može da reši, to bi
mogli da kažemo da te mogućnosti postoje nagoveštene davno pre
signalizma, jer su neki pokušaji već činjeni u smislu njegove
(jezične) prozračnosti. (Samo, kako su mogućnosti otkrivanja tog
metajezika porasle, signalisti, iako ga nisu otkrili svojim
radovima, istraživanjima, bliži su mu nego svi raniji „izmi“.)
Probalo
se da se jednom drugom upotrebom jezika, nekonvencionalnijom, koja je
sposobnija da prati misao, pripremi teren prozračnih komunikacija.
Nadrealizam mora da prizna da nikada nije načinjen ni jedan u pravom
smislu automatski tekst. Jer jezik, pisani ili govoreni, svejedno,
nije mogao da prati kretanje nekontrolisane misli.
A
danas gledano iz perspektive vremena, može da se uoči da je
nadrealizam pored svojih proglasa o slobodi, jednim delom čak
doprineo opštoj alijenaciji čoveka, jer se automatizam zbog
sporosti hvatanja saopštavanja misli pretvarao u hermetizam, a često
i u besmisao.
Breton
govoreći o životu u kući od stakla završio je testamentom u kome
dozvoljava da se njegovi memoari objave tek kroz pedeset godina kad
ne bude nikoga ko može da opovrgne, kao svedok, ono što je napisao.
Zar to nije pre znak jedne alijenacije nego prozirnosti. Za
zatamnjivanje nisu mu bile dovoljne samo reči (njihova nužna
močvariost), već je prizvao i koprenu vremena.
I
Anri Mišo izneo mi je svoja istraživanja da kroz jezik dođe do
prozračnijih komuniciranja. Pod uticajem droge on je pisao svoje
utiske na hartiji koju je stavljao pored sebe. Kad je posle toga
pogledao šta je bilo na njoj, zapazio je nešto što je pre ličilo
na krivulje kardiograma, temperaturne liste koje bi se zanimljivo
uplitale, nego na reči. Pokazao mi je te crteže na svojoj izložbi
1955. godine koju je imao kod Rene Dreia u ulici Viskonti. To su bili
vrlo uzbudljivi i senzibilni crteži velike likovne vrednosti.
Istraživanja prozračnijeg jezika ostavilo je svoje zagonetne
tragove, svoje čudesne zapise koji su izašli iz jezičnih tumačenja
a stvorili likovne izraze, medij jeziku nepristupačan.
Za
potvrdu da su signalisti u pravu da na putu dezalijenacije traže
prozračniji način komuniciranja navešću Šoov komad Pigmalion,
kome nije bio razlog naš cilj, ali koji može da posluži kao
primer. Čovek „više“ klase, jedan lingvista, naiđe na devojku
iz „niže“ klase, mladu devojku, prodavačicu cveća. Deklasirana
devojka, učeći otmeni jezik „visokog“ društva buržoazije, ne
uspeva da potpunije postane ljudsko biće, već samo član više
klase preko toga što se profesor lingvistike zaljubljuje u svoje
delo. Tu se ne radi ni o kakvom istraživanju, već o tome da se
stereotipizirana, deklasirana devojka, preobrazi u stereotipiziranu
lepu buržujku, upravo o zatvaranju kruga narcisoidnosti buržoazije,
dok se preko zatupljenog samozaljubljivanja profesorovog u jezik, oko
koga je upleten ovaj komad, ne zatvori i sam sa svoje strane krug
alijenacije.
Signalizam
ispituje jezik u služi se njim, ali da bi izbegao njegove močvare,
njegovu tromost i njegove zamke, on i preko njega pokušava da u
saradnji sa naukom iznađe u čoveku takve mogućnosti da uspe da se
isto tako kao feritima koje je stvorio svojom rukom, služi neuronima
koje je stekao u biološkoj evoluciji.
(Iz
knjige ''Ogledi o signalizmu'', Beograd, 1994)
No comments:
Post a Comment