Saturday, June 29, 2013

SIGNALIZAM I JEZIK




Ljubiša Jocić


SIGNALIZAM I JEZIK



Jezik koliko rasvetljava, približava, toliko i zatamnjuje, otuđuje samim tim što je simboličan, što govori o nečemu što on sam nije. Jedan prozračniji „jezik“, upravo jedno takvo komuniciranje koje bi omogućavalo čitanje misli, pod pretpostavkom da naš mozak može da bude munjeviti odašiljač i prijemnik misli, osećanja, svih poriva i informacija koje jedno ljudsko biće može da uputi drugom i od drugog da primi, bez reči, već elektromagnetskim putem, nekom emanacijom s obe strane, verovatno ne bi toliko zatamnjivao međuljudske odnose i potpomagao alijeniranosti čoveka koja nema izgleda da brzo bude otklonjena.
Bile bi stvari jasnije. Ovako ako neko oseća veliku mržnju prema nekome i želi da ga prvom prilikom uništi, može rečima tu mržnju da prikrije, dok prozračnijim komuniciranjem u kome bi postojala mogućnost međusobnog „čitanja misli“, takvo prikrivanje ne bi bilo ostvarivo.
Signalizam ispitujući jezik, baveći se njim i služeći se u razvojnom smislu njim, teži ka njegovom prozračivanju u ovom smislu. Kako po Marksu čovek predstavlja sebi samo one ciljeve koje može da reši, to bi mogli da kažemo da te mogućnosti postoje nagoveštene davno pre signalizma, jer su neki pokušaji već činjeni u smislu njegove (jezične) prozračnosti. (Samo, kako su mogućnosti otkrivanja tog metajezika porasle, signalisti, iako ga nisu otkrili svojim radovima, istraživanjima, bliži su mu nego svi raniji „izmi“.)
Probalo se da se jednom drugom upotrebom jezika, nekonvencionalnijom, koja je sposobnija da prati misao, pripremi teren prozračnih komunikacija. Nadrealizam mora da prizna da nikada nije načinjen ni jedan u pravom smislu automatski tekst. Jer jezik, pisani ili govoreni, svejedno, nije mogao da prati kretanje nekontrolisane misli.
A danas gledano iz perspektive vremena, može da se uoči da je nadrealizam pored svojih proglasa o slobodi, jednim delom čak doprineo opštoj alijenaciji čoveka, jer se automatizam zbog sporosti hvatanja saopštavanja misli pretvarao u hermetizam, a često i u besmisao.
Breton govoreći o životu u kući od stakla završio je testamentom u kome dozvoljava da se njegovi memoari objave tek kroz pedeset godina kad ne bude nikoga ko može da opovrgne, kao svedok, ono što je napisao. Zar to nije pre znak jedne alijenacije nego prozirnosti. Za zatamnjivanje nisu mu bile dovoljne samo reči (njihova nužna močvariost), već je prizvao i koprenu vremena.
I Anri Mišo izneo mi je svoja istraživanja da kroz jezik dođe do prozračnijih komuniciranja. Pod uticajem droge on je pisao svoje utiske na hartiji koju je stavljao pored sebe. Kad je posle toga pogledao šta je bilo na njoj, zapazio je nešto što je pre ličilo na krivulje kardiograma, temperaturne liste koje bi se zanimljivo uplitale, nego na reči. Pokazao mi je te crteže na svojoj izložbi 1955. godine koju je imao kod Rene Dreia u ulici Viskonti. To su bili vrlo uzbudljivi i senzibilni crteži velike likovne vrednosti. Istraživanja prozračnijeg jezika ostavilo je svoje zagonetne tragove, svoje čudesne zapise koji su izašli iz jezičnih tumačenja a stvorili likovne izraze, medij jeziku nepristupačan.
Za potvrdu da su signalisti u pravu da na putu dezalijenacije traže prozračniji način komuniciranja navešću Šoov komad Pigmalion, kome nije bio razlog naš cilj, ali koji može da posluži kao primer. Čovek „više“ klase, jedan lingvista, naiđe na devojku iz „niže“ klase, mladu devojku, prodavačicu cveća. Deklasirana devojka, učeći otmeni jezik „visokog“ društva buržoazije, ne uspeva da potpunije postane ljudsko biće, već samo član više klase preko toga što se profesor lingvistike zaljubljuje u svoje delo. Tu se ne radi ni o kakvom istraživanju, već o tome da se stereotipizirana, deklasirana devojka, preobrazi u stereotipiziranu lepu buržujku, upravo o zatvaranju kruga narcisoidnosti buržoazije, dok se preko zatupljenog samozaljubljivanja profesorovog u jezik, oko koga je upleten ovaj komad, ne zatvori i sam sa svoje strane krug alijenacije.
Signalizam ispituje jezik u služi se njim, ali da bi izbegao njegove močvare, njegovu tromost i njegove zamke, on i preko njega pokušava da u saradnji sa naukom iznađe u čoveku takve mogućnosti da uspe da se isto tako kao feritima koje je stvorio svojom rukom, služi neuronima koje je stekao u biološkoj evoluciji.

(Iz knjige ''Ogledi o signalizmu'', Beograd, 1994)


 

No comments:

Post a Comment