Ljubiša
Jocić
SIGNALIZAM
I TRI MATERIJE PSIHE
U
svojim istraživanjima psihe signalizam je došao do toga da se —
kad se govori o psihi — može govoriti o njenom trostrukom
javljanju. Jedna od tih materija bila bi ona koju nazivamo našom
javom, u kojoj je dominantna diskurzivna, logična misao,
hegelijanska; druga materija bi bila ona materija sna u kojoj ne važe
zakoni logične misli, a treća materija, koja bi se nalazila između
ove dve, sasvim suprotne materije koje se u svome dodiru poništavaju,
bila bi ona materija naše psihe iz koje bi proizilazila naša
poetska misao, suprotna istorijskoj, hegelijanskoj misli, a drukčija
i od sna, misli sna.
Slično
kao tri kosmičke materije, o kojima govori Stefan Lupasko (Stephane
Lupasco) u svojoj knjizi Tri materije (Les
trois matieres),
razumljivo ne u bukvalnom smislu, ponašaju se i ove tri materije
naše psihe.
Za
Lupaska materija nije ništa drugo do energetska sistematizacija
obdarena izvesnom rezistencijom (otpornošću). Lupasko objašnjava
da se tri različite strukturalizacije „energije nalaze upisane —
potrebno je reći — u samoj spoznaji energetske sistematizacije,
onako kako se ona definiše. Tri tipa sistema, u stvari, gde su
sistemi sistema mogući: jedan sistem sa simetričnim antagonizmom,
čiji dinamizam, ili antoagonistički sistem se uravnotežuje ia
istom nivou aktualizacije i odgovarajuće i uzajamne
potencijalizacije, a dva druga sistema, suprotna, upravljena i
organizovana preko viška ili dominacije Jednog ili drugog od
dinamizma, ili antagonističkih sistema: inverzni sistemi
disimetričnih antagonizama, u neravnoteži, što se može reći —
u disimetričnoj ravnoteži, jer se izvesna aktualizacija, jača od
jedne od antagonističkih snaga, održala na izvesnom stupnju i
uravnotežena je izvesnom potencijalizacijom, otpornom prema drugoj
koja se suprotstavlja njenoj rigoroznoj dezaktualizaciji, što
pridaje samom sistemu izvesnu rezistenciju, primorana da mu „prida“
i jedan „materijalni“ aspekt, iako su tu, pri tome,
antagonističke veze slabije.“
I
ove tri energije, a gde ima energije — ima antagonizma,
kontradikcija i sistema, energije jave, sna i poezije, istorijske
misli, sna i poetske misli, predmet su koji nas zanima.
Istorijska,
hegelijanska misao i njoj suprotni sistem, poetska misao, biće
glavna tema ovog članka. Pre toga bismo bacili kratak pogled na san,
bez kojeg bi oba ova druga dva sistema bila odavno nivelisana, bez
kontradikcije potencijalizacije i aktualizacije, bez strujanja
homogenizacije i heterogenizacije. Uzimajući u obzir Princip
ekskluzije Polia, te dve osobine, heterogenizacija i
homogenizacija, su vrlo značajna događanja, kao što primećuje
Lupasko, jer su u tesnoj korelaciji sa tim dvema polarizujućim i
kontradiktornim snagama logičkog eksperimenta: identiteta i
ne–identiteta. Princip ekskluzije Polia (Pauli)
je odgovoran, kako nastavlja dalje Lupasko, na nivou mikrofizike, bez
koje ne bi bilo ni života, varijeteta sistema i čak pokretača
mogućnosti sistematizacije, posredstvom partikula koje su mu
podređene. „Teorija valencije vodi računa o raznolikoj formaciji
molekularnih sistema.“ Poznato je da „smrt Univerzuma nastupa u
potpunoj homogenizaciji, ili još, ako se hoće, u svetlosti.
Suprotna direkcija, ili sistem sistema ide ka heterogenizaciji, da bi
sačinila materiju, recimo, živu (ili organizovanu) zaslugom
biološkog principa ekskluzije, po slici Principa Polievog.“
Ovim
zakonima života podređen je i san. Mikrobiologija pokušava preko
biohemije da uđe u tajne psihe živih bića i čoveka i da
vidi kako razne hemijske supstance utiču na živu materiju i njene
funkcije, na samu ćeliju, više ili manje diferenciranu, do sistema
ćelija, ćelija raznih organa u kojima se vrši metabolizam, pa sve
do nervnog sistema i njegovih najviših sistema (hipotalamus,
amigdal, septum, korteks, neokorteks strukturirajući). Henri
Laborit, u svojoj knjizi Preokrenuta agresivnost (Henry
Laborit: L'agressivité
deturneé), podseća nas na
skorašnja otkrića parahlorofenilalina, da ta hemijska supstanca
inhibira stvaranje serotonina u mozgu i da vrlo mnogo pojačava
seksualnu aktivnost. Parahlorofenilalin kod nezrelih stvorenja
pojačava nagon druženja i prijateljstva.
U
samom seratoninu, evo šta kaže Laborit, u istoj knjizi: „Limbični
sistem je bogat u seratoninu. Taj sistem je centralna formacija i
igra kapitalnu ulogu u uspostavljanju memorije, i čak sinteza ARN i
cerebralna praksa ga prate. Može da se pomisli da će svi uticaji
koji proističu iz tog paleokorteksa, koji je hipokamp, osloboditi u
nedrima neurona serotonin koji se sadrži u njihovim granulama.“
Iz
ovoga vidimo da je mikrohemija na putu da otkriva razne sisteme i
sisteme sistema čoveka i drugih živih bića, i da će verovatno
jednom doći i do takvih dubina u kojima će moći da razjasni stvari
koje danas, na žalost, moraju, kao u ovom slučaju, samo da ostanu
hipoteze.
Nauci
je poznato, na primer, da „hipotalamus upravlja agresivnim
ponašanjem, da su hipokamp i amigdal oni kojima pripada socijalnost
i seksualni instinkt“. Nauka dosta zna i o snu. Na primer, Laborit
kaže povodom hirurških intervencija da inhibicija za bol može da
zahvati razne spratove osećanja bola. Ima hemijskih supstanca,
nastavlja on, koje mogu da stvore odsustvo bola, a to će reći
analgeziju, bez gubitka svesti. „Obrnuto, hemijska supstanca (YOH)
može da izazove, u izvesnoj dozi, san, dok će za isto to vreme ceo
nervni sistem, pod–kortikalni, ostati istaknut i moći da odgovara
na hiruršku intervenciju.“
Ovo
nekoliko reči iz nauke nije ni malo čudno što smo uzeli.
Signalizam nikada nije ni očekivao da nauku pretvori u poeziju, niti
poeziju u nauku, ali je ubeđen da na ovom stupnju razvoja umetnosti
i nauke dolazi veliko vreme da nauka i poezija mogu da vode ljubav. U
ovom slučaju, verujemo da će nam i ovih nekoliko misli iz nauke
pomoći da potpunije shvatimo našu temu. U prvi mah to da je san
jedan specifičan fenomen ljudskog bića, da je sistem, što znači,
drukčiji od drugih sistema, da predstavlja diferencijaciju ljudske
psihe, što znači još jedan oblik živih bića, i da može da bude
sistem sistema.
Za
čudesnost sna — a to je jedan vrlo neispitan sistem — naveli
bismo jedan primer iz života, mada ima sigurno mnogo drugih primera
koji još više osvetljavaju ovo što hoćemo da kažemo. Jedan
događaj od 13. jula 1974. uzdrmao je ne samo široku javnost već je
izazvao i najozbiljnije diskusije u kojima su učestvovali, pored
pravnika, i naučnici. Alfred Tavano ubio je svoju ženu iz
revolvera, neke ratne relikvije, u tri sata ujutro, u onom stanju u
„kojem lebdi svako biće istrgnuto iz dubokog sna“. Žena, već
duže vremena u depresiji zbog starenja, sa pomišlju na samoubistvo,
probudila je svoga muža i pružila mu revolver, tražeći da je
ubije. I on je to učinio. Sve diskusije, koje su se razvila oko ovog
slučaja, za nas ni u kom drugom smislu važne, sem u onome da
potkrepimo našu hipotezu da su san, svest u snu i svest na javi —
dve svesti. Pri budnom stanju, muž ne bi ubio ženu. U slučaju da
je sanjao kako ubija ženu, opet ne bi ubio ženu. To su dva sistema
našeg psihičkog života. Događaj se desio između ova dva sistema,
pre nego što je ubica, ako imamo pravo da
tako nazovemo Tavano–a, prešao iz jednog sistema svoje psihe u
drugi, i kad je bio samo nesvesno oruđe u rukama drugog sistema,
koji nije bio još uspostavljen, upravo, kad i on u potpunosti nije
postojao.
Za
nadrealiste, kao i za Frojda od koga su oni polazili, ma koliko se
toga odricali, san je jedko takvo stanje u kojem može da se pojavi
sve ono što je na javi bilo potiskivano i potisnuto. Njihovo
verovanje je bilo da se san može tumačiti na javi i da tumačenje
snova znači rasvetljavanje naše svesti na javi. Ne odričući
mogućnost da svest u snu, koji mi nazivamo sanjanjem, ne odričući
mogućnost da taj sistem naše psihe može da proizvede sisteme
sistema, kao i to da svest na javi može takođe da proizvodi sisteme
sistema, ia ni to da se oni mogu da stave jedni prema drugim u
položaj aktualizacije i potencijalizacije, mi smatramo da je sistem
psihe budnosti drukčiji od sistema psihe snevanja. Medicina je davno
primetila da razni oblici spavanja proizvode takva specifična,
diferencirana stanja u onome koji spava od onoga koji je budan, čak
da su životni impulsi u celini bića u zavisnosti na kakav način
spava, drugo, kratko, duboko, lako. U snu, ovakvom ili onakvom mladi
brže ili sporije rastu; u spavanju, ovakvom ili onakvom, možemo da
prođemo dobro ili rđavo da obnovimo vitalne snage, ili čak da
izgubimo život.
Spavanje
je drugi sistem života od budućnosti, i naš psihički život u snu
je drukčiji nego psihički život na javi. Zbog toga što se dešava
da snovi imaju sličnosti sa događajima u budnom stanju, postoji
sklonost da se misli kako se radi o istim sistemima psihe u oba
slučaja, i u snu i na javi. Mi ne odričemo da naša psiha hoće da
iživi život koji je onaj koji upoznajemo radom, kretanjem, svesnim
mišljenjem u snu. Ali ostajemo pri tome da je to sasvim specifičan
sistem naše psihe. Frojdova cenzura, koja nije ništa drugo nego
patrijarhalni autoritet oca i države, hoće policijski da istražuje
po ljudskoj psihi ne bi li našla ono kod manipuliranog čoveka
buržoaskim moralom što on želi da prikrije od autoritarnosti.
Upravo, psihoanaliza nije ništa drugo nego iznalaženje krivice,
iznuđivanje priznanja o grešnosti pred autoritarnim patrijarhatom,
upravo pred autoritarnom buržoazijom. I šta ti ostaje,
ili da se popraviš, da se oslobodiš kompleksa, time što ćeš
da priznaš da si kriv i da nećeš više da radiš, ili da prihvatiš
da si monstrum i da kao takav živiš.
San
je ona slobodna zemlja gde je dato svima ljudima da budu umetnici. I
kao što buržoazija želi da stavi cenzuru
na svaku kreaciju, izuzimajući onu koja može da eksploatiše u
svoje svrhe, suprotne od onih pravih
mogućnosti koje to stvaralaštvo nosi, tako je i tumačenje snova na
javi samo taj utilitarizam na našu snevačku kreaciju.
Primitivna
plemena mešala su san i javu, jer ta dva sistema njihove psihe nisu
bila toliko razgraničena, toliko razvijena. Oni su se toliko osećali
bliski prirodi, svim sistemima prirode, da su se osećali neotuđeno
i prema sistemima svoje psihe. Međutim, danas želeti da se ta dva
sistema brkaju, java i san, izraz je najvećeg otuđenja, kad čovek
hoće da bude ugnjetač i ugnjetač samog čoveka.
Ako
i ima neko tumačenje, san ga ima samo u snu. On je kao i poezija,
može da se napišu hiljadu mišljenja o jednoj umetničkoj
tvorevini, koja ostaje uvek jedna.
San
nije podsvest već jedna drukčija svest, jedan drugi način
mišljenja, upravo, tu se radi o pojavi dve antagonističke,
kontradiktorne misli, svesti, o jednom drugom sistemu. Upravo, radi
se o sistemima ljudske psihe.
Naša
svest, misao SNA, ponovio bih i rezimirao bih, u energetskom
smislu je jedan sistem koji stoji prema našoj svesti, misli na javi,
kao jedan sistem prema drugom sistemu, u stalnoj potencijalizaciji i
aktualizaciji, iz kojih, opet, nastaju sistemi sistema sistema. Jedan
od tih sistema naše psihe je, verovatno, i ono što mi zovemo
intuicija koja nije posteriorna drugim našim sistemima, već koja je
možda i primarnija, kad je istovremeno i dalekosežnija, u smislu
njenih mogućnosti u budućnosti.
Taj
oblik čovekove psihe, taj sistem koji zovemo svest o svesti,
mišljenje o mišljenju, ne samo što nije jedini sistem naše psihe,
što je jasno, već, sigurno je, da nije ni najviši ni poslednji.
I
pored sve rezistencije, svaki sistem se pokazuje i kao jedan sistem
sistema. „Jedan sistem je utoliko otporniji ukoliko je teže
njegovim antagonističkim snagama da se oslobode ravnoteže koja
povlači njihovu podjednaku intenzivnost, da se emancipiraju
(oslobode) aktualizacijom jednog preko potencijalizacije drugog.
Precizirajmo da nema eksperimentalnih sistema koji mogu da se
smatraju kao prosti, prvi i elementarni, to će reći, komponovani
kao poslednji par antagonističkog dinamizma, sem u slučaju
teorijske potrebe ili, još u eksperimentalnom istraživanju gde
ništa, samo od sebe, ne dopušta da se predvide krajnje granice.
Svaki sistem se pokazuje kao sistem sistema.“ (Stefan Lupasko)
I
mi se slažemo da u tom sistemu sistema može da dođe do pojava samo
naizgled istih, kao što je elektron, na primer isti u svima atomskim
strukturama, spiritualan i materijalan, ali, u stvari, uvek drukčiji.
Mi prihvatamo Frojdovu teoriju simbola, da banana ili ključ mogu da
budu simboli kao i smokva i ključaonica u sva tri sistema, i u
poeziji, i na javi i u snovima, ali ne samo da im nećemo dati uvek
seksualno objašnjenje, nego nećemo smatrati da je ključ ili
smokva, stigla u poeziju zato što je naš seksualni život bio
potisnut, pa je poezija to izdala, iznela na videlo kroz ove simbole,
niti da je banana, koju kupujemo na tržištu, uskočila u naš san
da bi nam otkrila našu potisnutu želju.
To
je za nas vrlo simplicističko rešenje i to ne bi predstavljalo
nikakvu potencijalizaciju i aktualizaciju bilo kog od tri sistema, ne
bi bila nikakva diferencijacija, nikakav vitalni činilac u smislu
Principa ekskauzije.
San
je u jeziku sna i van njega. Naveo bih i reči Jovice Aćina (Izazov
hermeneutike), tj. ono što on kaže o jeziku poezije, a što bi
moglo da se prenese i na san, što sam ja u prvoj rečenici ovog
pasusa i počeo da činim. Aćin kaže: „Zaista, poezija je u
jeziku i van njega. Ona je delimično stanje jezika, ali i nečega
što se ne može „prevesti“ na jezik. Ono na šta se tada,
prilikom interpretacije poezije, pa i svakog drugog teksta, mora ići,
to je osloboditi čin teksta na jednoj objektivnoj ravni tako da sam
tekst sebe interpretira.“ To je ono na čemu sam u ovom tekstu
ranije insistirao kad sam rekao da se san treba tumačiti u snu. To
sam rekao još 1934. godine, u svojoj knjizi Ljubav i sloboda i
tom sam prilikom rekao da „psihoanalitičari treba da se nadlude“,
što još više podvlači ono što mislim.
Naveo
bih još jednu misao Jovice Aćina iz iste knjige, koju sam već
pomenuo: „Prenošenje, to je čin koji se po njegovom sopstvenom
iskazu, rukovodi Malarme. Učiniti da stvar nestane u reči, mogućno
je ako se pretpostavi prenošenje kao izvesna dematerijalizacija u
kojoj će prosijati Ideja, čista i nežia, odsutna iz svih buketa'„.
U
snovima se dešavaju slične stvari kao i u poeziji, u smislu
prenošenja, emanacije koja se zbiva u antagonističkoj energiji sna,
u potencijalizaciji i aktualizaciji njegovih slika, ali svakako, kao
u jednom sasvim drukčijem sistemu. Čovekova psiha, sa svoja tri
sistema, o kojima govorimo, i svojim drugim sistemima koje
podrazumevamo, jedna je sprega najrazličitijih kontradiktornih,
antagonističkih sistema koji stoje jedni prema drugima kao neka
vrsta psihičkog metabolizma, diferencijacije,
gde razni sistemi, oprezni prema homogenizaciji — heterogeniziraju,
izrastaju iz samih sebe u stalnoj aktualizaciji i potencijalizaciji.
San,
mesečarstvo, delirijum, magijski zanos, svi ti sistemi naše psihe
često su dovođeni u vezu sa sistemom naše poetske misli. Iako mi
želimo da sačuvamo autentičnost sva tri sistema o kojima govorimo,
a možda baš i zato, mi moramo da uzmemo u obzir kako se u
prošlosti, pa i danas, ta poetska misao doživljava. S jedne strane,
meša se sa jezikom–objektom, a s druge, s jezikom sna, ludila,
nesvesti. Stojeći na stanovištu da poetska misao predstavlja
specifičan psihički sistem, mi bismo želeli da je jasno
suprotstavimo istorijskog hegelijanskoj misli: a i zablude izvesnih
mislilaca pa i samih umetnika, pomoći će nam vrlo mnogo da te dve
misli, ta dva sistema ljudske psihe, iz kojih proizlazi istorijska
misao, i nasuprot nje, poetska misao, jasno razgraničimo.
Platon
u Fedru, između ostaloga, kaže da dobri pesnici duguju sve
svoje pesme ne umetnosti, veštini, već entuzijazmu, jednoj vrsti
delirijuma.
Hoffmann
izjavljuje da on ne komponuje već da kopira ono što čuje
diktirano spolja.
Nietzche
piše: „Sa jednom sigurnošću, sa nekom vrstom neopisive jasnosti,
nešto postaje vidljivo i čuje se. Ne traži se, već se uzima.“
Čak
Alphonse Daudet primećuje da se njegove
knjige sastavljaju bez njegove intervencije.
George
Eliot, po rečima James
Leuba, pisala je tako „da njena sopstvena
ličnost nije bila ništa drugo nego prost instrument kroz koga je
delovao duh“.
Goncourt
takođe potvrđuje ovaj diktat misli bez kontrole svesti, o
kome je docnije govorio Breton, da neka neophodnost piše, upravlja,
njegovim delom i vodi njegovo pero, tako da knjiga izlazi iz njegovih
ruku, a da on ne oseća da je u tome učestvovao.
Michel
Carrouges, od koga smo uzeli primere,
navodi još neke druge pisce, a između ostalih i Geothea,
koji iznosi da je pisao instinktivno i kao u snu, u nekom
somnambulskom stanju.
To
osećanje — da to nismo mi koji pišemo, nego da je to neki drugi
diktat, spolja, mislim da je imao svaki pravi pesnik, a to pokazuje
da se hegelijanskoj, istorijskog i svakodnevnoj misli čini tuđa
svaka poetska misao. To nam otkriva odnose dva sistema psihe, od onih
tri o kojima smo govorili. Nas ne čudi što se poezija stvara pod
ovim „inspiracijama“, ali bi nas i te
kako začudilo kad bi se to dešavalo na suprotnoj strani, u
dijalektičko–materijalističkoj misli, u onoj koju mi uzimamo kao
istorijsku. Ako bismo uzeli taj prvi primer, Jednu od neizbrisivo
večno prisutnih pojava Isusa Hrista, onda bismo imali sučeljenje
obe te misli u svoj suprotnosti, a sjedinjene u istoj pojavi.
Hrišćanstvo
je istorijska misao koja je imala svoj istorijski razvoj, koja će
imati svoje vremensko i prostorno bivstvovanje, i koja će imati i
svoj kraj. Međutim, Hristos pripada poetskoj misli i on ostaje večan
kao i sama poezija. Ono što je on radio, nije radio ni po kakvom
smišljenom planu. Njegovo nadahnuće dolazilo je tako, kao da je bio
sprovodnik, samo sprovodnik božje promisli. Njegova poetska misao
odvajala ga je od istorijske, i on kaže da nije hrišćanin, da je
protivu svake crkve. Možda bismo ovde mogli da se podsetimo i
Marksovih reči da on nije marksista, njegovog odricanja istorijske
misli u korist njegove poetske misli. Marks pesnik nadživeće svoju
istorijsku misao i misiju, koja će odigrati svoju ulogu sa umiranjem
klase kojoj je služila. I Mojsije prima zakone na Sinajskoj
gori. Diktat spolja. Mongolska bujica, koja se izlila i ponovo
vratila u svoje korito, nikako se ne može objasniti samo istorijskom
mišlju. Francuska revolucija, ili ruska, mogla je da dobije i dobila
je istorijska objašnjenja, ali bi to bio samo beživotni mehanizam
da u tom događaju nije buktala poetska misao, taj zanosni diktat
„spolja“, koji je nosio ljude kao zamamna bujica.
Čak
i hipi pokret, samo kao „diktat spolja“, kao poetska misao, kao
sistem sistema, mogao je da „bezrazložno“ zahvati mase mladih,
da se pojave na monstr–skupovima. Sama hegelijanska misao, koja bi
htela samo istorijskim uslovljenostima da sve objasni ostala bi
jalova. Hegelijanska, istorijska misao svakako da je u tome prisutna,
ali ona ne može da eliminiše jednu konstantu, sebi suprotnu,
poetsku misao, misao drugog sistema.
O
tom diktatu spolja, o tom automatizmu poetske misli, između tolikih
drugih, i Aleksandar Blok govori potvrdno, kad kaže da ni sam „ne
zna“ otkuda u njegovoj poemi Hristos. Kad Trocki kaže da Blok
„nije naš“, ali da će njegova poema Dvanaestorica živeti
večito, on je, u stvari, potvrdio to da poezija ne pripada
istorijskoj već poetskoj misli. Jednom rascvala ruža u jednoj
pesmi, ostaće večito rascvetana, dok će stvarna ruža venuti i
opet cvetati. Dok će dijalektička misao revolucije nužno
doživljavati razne faze svog razvoja, dotle će
poetska misao revolucije ostati večno jedna i jedinstvena zauvek,
večito, onako kako ju je pesnik jednom zauvek izveo.
Lenjin
se divio poemi Dvanaestorica, ali on nije znao zašto se u
njoj na kraju pojavljuje Hristos. Divio se, znao je napamet tu poemu.
Znači, obuzimala ga je poetska misao pesnika, prihvatao ju je,
priznavao svojom poetskom mišlju, ali njegova istorijska misao se
pri tome protivila.
Ne
samo Geteu, Lenjinu, Platonu, Bloku, Trockom, mutilo se u glavi na
nemogućem ušću gde su se sukobljavale te dve nespojive misli, već
bi se i ceo svet smutio pri pokušaju da se reducira, „sintetiše“,
na jednu od njih i neminovno bi prestao da postoji. Princip
neodređenosti, prihvaćen kao osnovni stav atomske fizike, morao bi
da bude prihvaćen i u shvatanju materije ljudske misli. Položaj i
brzina, tako neophodni za dijalektičku, hegelijansku misao, da sve
što postoji mora da pronadne, sukobljava se u neodređenosti, sa
poetskom mišlju, koja je u kategoriji večnog.
Hristova
ljubav, koja implicira slobodu, je hic
et nunc.
Hristov poetski stav ke čeka na istorijsko potvrđivanje i ukidanje,
on je ostvaren kad je i izrečen, kad je življen i to kao večan.
Hristov „komunizam“ ne traži istorijsko određenje, jer Hrist
nije bio kao što je i sam rekao, hrišćanin, već pesnik koji živi
svoju poeziju u trenutku i večno.
Suprotan
Hristu je Pilat, predstavnik rimske države, zasnovane na istorijskoj
misli. Pilat oseća da on ne može da sudi Hristu koji nije „car
zemaljski“, koji nije političar, već pesnik. On se odupire
Jevrejima, pere ruke, a zatim, koristeći svoj položaj, pokušava da
oslobodi Hrista u poslednjem trenutku. I samo tvrdoglavost Jevreja, a
ne tvrdoglavost istorijske misli, donosi Hristu konačnu smrt, na
krstu. Nije to Pilat, već još jedna strofa pesme koja se ispisuje
za večnost, ta najviša patnja čoveka.
Pilat
je, čak, po mitu, želeo da oslobodi Hrista. Hrist i on su dve
strane jednog istog sveta, a u stvari dva razna antagonistička i
kontradiktorna sistema. Pilat u Hristu vidi nedužnu budalu. Čak,
reklo bi se povodom priče, da taj rimski visoki činovnik oseća i
neke simpatije za tu „budalu“. Hristos se obraća Pilatu sa
„dobri čoveče“, jer je obuzet svojom poetskom mišlju i ne vidi
Pilata kao činovnika, već kao čoveka. Pilatu se muti u glavi, ali
pesnik ostaje lucidan.
Hristos
je poetska sloboda, sloboda koja jeste, dok hegelijansko,
„dijalektično mišljenje“, kako primećuje Herbert Markuze,
„počinje sa iskustvom da je svet neslobodan, to znači,
čovek i priroda opstoje u uslovnom otuđenju, opstoje kao
drugo nego što jesu.“
„Svaka
je zbiljnost, zato, jedno ozbiljenje — jedan razvoj
subjektiviteta.“ Ovaj „dolazak k sebi“, u povesti, gde razvoj
ima umstveni sadržaj, Hegel određuje kao napredak u „svesnosti
slobode“.
Poezija,
više i od sna, opstoji i prema čoveku i prema prirodi neuslovno.
Ona ne postavlja uslov uklanjanja otuđenja da bi ga ponovo
uspostavila na višem stupnju, ona prosto sa otuđenjem nema nikakvih
poslova, jer ga na svom putu i šj spoznaje. Poezija je za signalizam
sama sloboda.
I
što bi se na kraju moglo da istakne u našoj misli o tri sistema
naše psihe jeste ta naša začuđenost nad samim sobom da nam se ta,
u stvari, najintegralinija, poetska sloboda, taj diktat misli samoj
našoj misli, čini nešto spoljnje.
(Iz
knjige „Ogledi o signalizmu“,
Beograd, 1994)
No comments:
Post a Comment