Saturday, June 29, 2013

SIGNALIZAM I TRI MATERIJE PSIHE




Ljubiša Jocić


SIGNALIZAM I TRI MATERIJE PSIHE



U svojim istraživanjima psihe signalizam je došao do toga da se — kad se govori o psihi — može govoriti o njenom trostrukom javljanju. Jedna od tih materija bila bi ona koju nazivamo našom javom, u kojoj je dominantna diskurzivna, logična misao, hegelijanska; druga materija bi bila ona materija sna u kojoj ne važe zakoni logične misli, a treća materija, koja bi se nalazila između ove dve, sasvim suprotne materije koje se u svome dodiru poništavaju, bila bi ona materija naše psihe iz koje bi proizilazila naša poetska misao, suprotna istorijskoj, hegelijanskoj misli, a drukčija i od sna, misli sna.
Slično kao tri kosmičke materije, o kojima govori Stefan Lupasko (Stephane Lupasco) u svojoj knjizi Tri materije (Les trois matieres), razumljivo ne u bukvalnom smislu, ponašaju se i ove tri materije naše psihe.
Za Lupaska materija nije ništa drugo do energetska sistematizacija obdarena izvesnom rezistencijom (otpornošću). Lupasko objašnjava da se tri različite strukturalizacije „energije nalaze upisane — potrebno je reći — u samoj spoznaji energetske sistematizacije, onako kako se ona definiše. Tri tipa sistema, u stvari, gde su sistemi sistema mogući: jedan sistem sa simetričnim antagonizmom, čiji dinamizam, ili antoagonistički sistem se uravnotežuje ia istom nivou aktualizacije i odgovarajuće i uzajamne potencijalizacije, a dva druga sistema, suprotna, upravljena i organizovana preko viška ili dominacije Jednog ili drugog od dinamizma, ili antagonističkih sistema: inverzni sistemi disimetričnih antagonizama, u neravnoteži, što se može reći — u disimetričnoj ravnoteži, jer se izvesna aktualizacija, jača od jedne od antagonističkih snaga, održala na izvesnom stupnju i uravnotežena je izvesnom potencijalizacijom, otpornom prema drugoj koja se suprotstavlja njenoj rigoroznoj dezaktualizaciji, što pridaje samom sistemu izvesnu rezistenciju, primorana da mu „prida“ i jedan „materijalni“ aspekt, iako su tu, pri tome, antagonističke veze slabije.“
I ove tri energije, a gde ima energije — ima antagonizma, kontradikcija i sistema, energije jave, sna i poezije, istorijske misli, sna i poetske misli, predmet su koji nas zanima.
Istorijska, hegelijanska misao i njoj suprotni sistem, poetska misao, biće glavna tema ovog članka. Pre toga bismo bacili kratak pogled na san, bez kojeg bi oba ova druga dva sistema bila odavno nivelisana, bez kontradikcije potencijalizacije i aktualizacije, bez strujanja homogenizacije i heterogenizacije. Uzimajući u obzir Princip ekskluzije Polia, te dve osobine, heterogenizacija i homogenizacija, su vrlo značajna događanja, kao što primećuje Lupasko, jer su u tesnoj korelaciji sa tim dvema polarizujućim i kontradiktornim snagama logičkog eksperimenta: identiteta i ne–identiteta. Princip ekskluzije Polia (Pauli) je odgovoran, kako nastavlja dalje Lupasko, na nivou mikrofizike, bez koje ne bi bilo ni života, varijeteta sistema i čak pokretača mogućnosti sistematizacije, posredstvom partikula koje su mu podređene. „Teorija valencije vodi računa o raznolikoj formaciji molekularnih sistema.“ Poznato je da „smrt Univerzuma nastupa u potpunoj homogenizaciji, ili još, ako se hoće, u svetlosti. Suprotna direkcija, ili sistem sistema ide ka heterogenizaciji, da bi sačinila materiju, recimo, živu (ili organizovanu) zaslugom biološkog principa ekskluzije, po slici Principa Polievog.“
Ovim zakonima života podređen je i san. Mikrobiologija pokušava preko biohemije da uđe u tajne psihe živih bića i čoveka i da vidi kako razne hemijske supstance utiču na živu materiju i njene funkcije, na samu ćeliju, više ili manje diferenciranu, do sistema ćelija, ćelija raznih organa u kojima se vrši metabolizam, pa sve do nervnog sistema i njegovih najviših sistema (hipotalamus, amigdal, septum, korteks, neokorteks strukturirajući). Henri Laborit, u svojoj knjizi Preokrenuta agresivnost (Henry Laborit: L'agressivité deturneé), podseća nas na skorašnja otkrića parahlorofenilalina, da ta hemijska supstanca inhibira stvaranje serotonina u mozgu i da vrlo mnogo pojačava seksualnu aktivnost. Parahlorofenilalin kod nezrelih stvorenja pojačava nagon druženja i prijateljstva.
U samom seratoninu, evo šta kaže Laborit, u istoj knjizi: „Limbični sistem je bogat u seratoninu. Taj sistem je centralna formacija i igra kapitalnu ulogu u uspostavljanju memorije, i čak sinteza ARN i cerebralna praksa ga prate. Može da se pomisli da će svi uticaji koji proističu iz tog paleokorteksa, koji je hipokamp, osloboditi u nedrima neurona serotonin koji se sadrži u njihovim granulama.“
Iz ovoga vidimo da je mikrohemija na putu da otkriva razne sisteme i sisteme sistema čoveka i drugih živih bića, i da će verovatno jednom doći i do takvih dubina u kojima će moći da razjasni stvari koje danas, na žalost, moraju, kao u ovom slučaju, samo da ostanu hipoteze.
Nauci je poznato, na primer, da „hipotalamus upravlja agresivnim ponašanjem, da su hipokamp i amigdal oni kojima pripada socijalnost i seksualni instinkt“. Nauka dosta zna i o snu. Na primer, Laborit kaže povodom hirurških intervencija da inhibicija za bol može da zahvati razne spratove osećanja bola. Ima hemijskih supstanca, nastavlja on, koje mogu da stvore odsustvo bola, a to će reći analgeziju, bez gubitka svesti. „Obrnuto, hemijska supstanca (YOH) može da izazove, u izvesnoj dozi, san, dok će za isto to vreme ceo nervni sistem, pod–kortikalni, ostati istaknut i moći da odgovara na hiruršku intervenciju.“
Ovo nekoliko reči iz nauke nije ni malo čudno što smo uzeli. Signalizam nikada nije ni očekivao da nauku pretvori u poeziju, niti poeziju u nauku, ali je ubeđen da na ovom stupnju razvoja umetnosti i nauke dolazi veliko vreme da nauka i poezija mogu da vode ljubav. U ovom slučaju, verujemo da će nam i ovih nekoliko misli iz nauke pomoći da potpunije shvatimo našu temu. U prvi mah to da je san jedan specifičan fenomen ljudskog bića, da je sistem, što znači, drukčiji od drugih sistema, da predstavlja diferencijaciju ljudske psihe, što znači još jedan oblik živih bića, i da može da bude sistem sistema.
Za čudesnost sna — a to je jedan vrlo neispitan sistem — naveli bismo jedan primer iz života, mada ima sigurno mnogo drugih primera koji još više osvetljavaju ovo što hoćemo da kažemo. Jedan događaj od 13. jula 1974. uzdrmao je ne samo široku javnost već je izazvao i najozbiljnije diskusije u kojima su učestvovali, pored pravnika, i naučnici. Alfred Tavano ubio je svoju ženu iz revolvera, neke ratne relikvije, u tri sata ujutro, u onom stanju u „kojem lebdi svako biće istrgnuto iz dubokog sna“. Žena, već duže vremena u depresiji zbog starenja, sa pomišlju na samoubistvo, probudila je svoga muža i pružila mu revolver, tražeći da je ubije. I on je to učinio. Sve diskusije, koje su se razvila oko ovog slučaja, za nas ni u kom drugom smislu važne, sem u onome da potkrepimo našu hipotezu da su san, svest u snu i svest na javi — dve svesti. Pri budnom stanju, muž ne bi ubio ženu. U slučaju da je sanjao kako ubija ženu, opet ne bi ubio ženu. To su dva sistema našeg psihičkog života. Događaj se desio između ova dva sistema, pre nego što je ubica, ako imamo pravo da tako nazovemo Tavano–a, prešao iz jednog sistema svoje psihe u drugi, i kad je bio samo nesvesno oruđe u rukama drugog sistema, koji nije bio još uspostavljen, upravo, kad i on u potpunosti nije postojao.
Za nadrealiste, kao i za Frojda od koga su oni polazili, ma koliko se toga odricali, san je jedko takvo stanje u kojem može da se pojavi sve ono što je na javi bilo potiskivano i potisnuto. Njihovo verovanje je bilo da se san može tumačiti na javi i da tumačenje snova znači rasvetljavanje naše svesti na javi. Ne odričući mogućnost da svest u snu, koji mi nazivamo sanjanjem, ne odričući mogućnost da taj sistem naše psihe može da proizvede sisteme sistema, kao i to da svest na javi može takođe da proizvodi sisteme sistema, ia ni to da se oni mogu da stave jedni prema drugim u položaj aktualizacije i potencijalizacije, mi smatramo da je sistem psihe budnosti drukčiji od sistema psihe snevanja. Medicina je davno primetila da razni oblici spavanja proizvode takva specifična, diferencirana stanja u onome koji spava od onoga koji je budan, čak da su životni impulsi u celini bića u zavisnosti na kakav način spava, drugo, kratko, duboko, lako. U snu, ovakvom ili onakvom mladi brže ili sporije rastu; u spavanju, ovakvom ili onakvom, možemo da prođemo dobro ili rđavo da obnovimo vitalne snage, ili čak da izgubimo život.
Spavanje je drugi sistem života od budućnosti, i naš psihički život u snu je drukčiji nego psihički život na javi. Zbog toga što se dešava da snovi imaju sličnosti sa događajima u budnom stanju, postoji sklonost da se misli kako se radi o istim sistemima psihe u oba slučaja, i u snu i na javi. Mi ne odričemo da naša psiha hoće da iživi život koji je onaj koji upoznajemo radom, kretanjem, svesnim mišljenjem u snu. Ali ostajemo pri tome da je to sasvim specifičan sistem naše psihe. Frojdova cenzura, koja nije ništa drugo nego patrijarhalni autoritet oca i države, hoće policijski da istražuje po ljudskoj psihi ne bi li našla ono kod manipuliranog čoveka buržoaskim moralom što on želi da prikrije od autoritarnosti. Upravo, psihoanaliza nije ništa drugo nego iznalaženje krivice, iznuđivanje priznanja o grešnosti pred autoritarnim patrijarhatom, upravo pred autoritarnom buržoazijom. I šta ti ostaje, ili da se popraviš, da se oslobodiš kompleksa, time što ćeš da priznaš da si kriv i da nećeš više da radiš, ili da prihvatiš da si monstrum i da kao takav živiš.
San je ona slobodna zemlja gde je dato svima ljudima da budu umetnici. I kao što buržoazija želi da stavi cenzuru na svaku kreaciju, izuzimajući onu koja može da eksploatiše u svoje svrhe, suprotne od onih pravih mogućnosti koje to stvaralaštvo nosi, tako je i tumačenje snova na javi samo taj utilitarizam na našu snevačku kreaciju.
Primitivna plemena mešala su san i javu, jer ta dva sistema njihove psihe nisu bila toliko razgraničena, toliko razvijena. Oni su se toliko osećali bliski prirodi, svim sistemima prirode, da su se osećali neotuđeno i prema sistemima svoje psihe. Međutim, danas želeti da se ta dva sistema brkaju, java i san, izraz je najvećeg otuđenja, kad čovek hoće da bude ugnjetač i ugnjetač samog čoveka.
Ako i ima neko tumačenje, san ga ima samo u snu. On je kao i poezija, može da se napišu hiljadu mišljenja o jednoj umetničkoj tvorevini, koja ostaje uvek jedna.
San nije podsvest već jedna drukčija svest, jedan drugi način mišljenja, upravo, tu se radi o pojavi dve antagonističke, kontradiktorne misli, svesti, o jednom drugom sistemu. Upravo, radi se o sistemima ljudske psihe.
Naša svest, misao SNA, ponovio bih i rezimirao bih, u energetskom smislu je jedan sistem koji stoji prema našoj svesti, misli na javi, kao jedan sistem prema drugom sistemu, u stalnoj potencijalizaciji i aktualizaciji, iz kojih, opet, nastaju sistemi sistema sistema. Jedan od tih sistema naše psihe je, verovatno, i ono što mi zovemo intuicija koja nije posteriorna drugim našim sistemima, već koja je možda i primarnija, kad je istovremeno i dalekosežnija, u smislu njenih mogućnosti u budućnosti.
Taj oblik čovekove psihe, taj sistem koji zovemo svest o svesti, mišljenje o mišljenju, ne samo što nije jedini sistem naše psihe, što je jasno, već, sigurno je, da nije ni najviši ni poslednji.
I pored sve rezistencije, svaki sistem se pokazuje i kao jedan sistem sistema. „Jedan sistem je utoliko otporniji ukoliko je teže njegovim antagonističkim snagama da se oslobode ravnoteže koja povlači njihovu podjednaku intenzivnost, da se emancipiraju (oslobode) aktualizacijom jednog preko potencijalizacije drugog. Precizirajmo da nema eksperimentalnih sistema koji mogu da se smatraju kao prosti, prvi i elementarni, to će reći, komponovani kao poslednji par antagonističkog dinamizma, sem u slučaju teorijske potrebe ili, još u eksperimentalnom istraživanju gde ništa, samo od sebe, ne dopušta da se predvide krajnje granice. Svaki sistem se pokazuje kao sistem sistema.“ (Stefan Lupasko)
I mi se slažemo da u tom sistemu sistema može da dođe do pojava samo naizgled istih, kao što je elektron, na primer isti u svima atomskim strukturama, spiritualan i materijalan, ali, u stvari, uvek drukčiji. Mi prihvatamo Frojdovu teoriju simbola, da banana ili ključ mogu da budu simboli kao i smokva i ključaonica u sva tri sistema, i u poeziji, i na javi i u snovima, ali ne samo da im nećemo dati uvek seksualno objašnjenje, nego nećemo smatrati da je ključ ili smokva, stigla u poeziju zato što je naš seksualni život bio potisnut, pa je poezija to izdala, iznela na videlo kroz ove simbole, niti da je banana, koju kupujemo na tržištu, uskočila u naš san da bi nam otkrila našu potisnutu želju.
To je za nas vrlo simplicističko rešenje i to ne bi predstavljalo nikakvu potencijalizaciju i aktualizaciju bilo kog od tri sistema, ne bi bila nikakva diferencijacija, nikakav vitalni činilac u smislu Principa ekskauzije.
San je u jeziku sna i van njega. Naveo bih i reči Jovice Aćina (Izazov hermeneutike), tj. ono što on kaže o jeziku poezije, a što bi moglo da se prenese i na san, što sam ja u prvoj rečenici ovog pasusa i počeo da činim. Aćin kaže: „Zaista, poezija je u jeziku i van njega. Ona je delimično stanje jezika, ali i nečega što se ne može „prevesti“ na jezik. Ono na šta se tada, prilikom interpretacije poezije, pa i svakog drugog teksta, mora ići, to je osloboditi čin teksta na jednoj objektivnoj ravni tako da sam tekst sebe interpretira.“ To je ono na čemu sam u ovom tekstu ranije insistirao kad sam rekao da se san treba tumačiti u snu. To sam rekao još 1934. godine, u svojoj knjizi Ljubav i sloboda i tom sam prilikom rekao da „psihoanalitičari treba da se nadlude“, što još više podvlači ono što mislim.
Naveo bih još jednu misao Jovice Aćina iz iste knjige, koju sam već pomenuo: „Prenošenje, to je čin koji se po njegovom sopstvenom iskazu, rukovodi Malarme. Učiniti da stvar nestane u reči, mogućno je ako se pretpostavi prenošenje kao izvesna dematerijalizacija u kojoj će prosijati Ideja, čista i nežia, odsutna iz svih buketa'„.
U snovima se dešavaju slične stvari kao i u poeziji, u smislu prenošenja, emanacije koja se zbiva u antagonističkoj energiji sna, u potencijalizaciji i aktualizaciji njegovih slika, ali svakako, kao u jednom sasvim drukčijem sistemu. Čovekova psiha, sa svoja tri sistema, o kojima govorimo, i svojim drugim sistemima koje podrazumevamo, jedna je sprega najrazličitijih kontradiktornih, antagonističkih sistema koji stoje jedni prema drugima kao neka vrsta psihičkog metabolizma, diferencijacije, gde razni sistemi, oprezni prema homogenizaciji — heterogeniziraju, izrastaju iz samih sebe u stalnoj aktualizaciji i potencijalizaciji.
San, mesečarstvo, delirijum, magijski zanos, svi ti sistemi naše psihe često su dovođeni u vezu sa sistemom naše poetske misli. Iako mi želimo da sačuvamo autentičnost sva tri sistema o kojima govorimo, a možda baš i zato, mi moramo da uzmemo u obzir kako se u prošlosti, pa i danas, ta poetska misao doživljava. S jedne strane, meša se sa jezikom–objektom, a s druge, s jezikom sna, ludila, nesvesti. Stojeći na stanovištu da poetska misao predstavlja specifičan psihički sistem, mi bismo želeli da je jasno suprotstavimo istorijskog hegelijanskoj misli: a i zablude izvesnih mislilaca pa i samih umetnika, pomoći će nam vrlo mnogo da te dve misli, ta dva sistema ljudske psihe, iz kojih proizlazi istorijska misao, i nasuprot nje, poetska misao, jasno razgraničimo.
Platon u Fedru, između ostaloga, kaže da dobri pesnici duguju sve svoje pesme ne umetnosti, veštini, već entuzijazmu, jednoj vrsti delirijuma.
Hoffmann izjavljuje da on ne komponuje već da kopira ono što čuje diktirano spolja.
Nietzche piše: „Sa jednom sigurnošću, sa nekom vrstom neopisive jasnosti, nešto postaje vidljivo i čuje se. Ne traži se, već se uzima.“
Čak Alphonse Daudet primećuje da se njegove knjige sastavljaju bez njegove intervencije.
George Eliot, po rečima James Leuba, pisala je tako „da njena sopstvena ličnost nije bila ništa drugo nego prost instrument kroz koga je delovao duh“.
Goncourt takođe potvrđuje ovaj diktat misli bez kontrole svesti, o kome je docnije govorio Breton, da neka neophodnost piše, upravlja, njegovim delom i vodi njegovo pero, tako da knjiga izlazi iz njegovih ruku, a da on ne oseća da je u tome učestvovao.
Michel Carrouges, od koga smo uzeli primere, navodi još neke druge pisce, a između ostalih i Geothea, koji iznosi da je pisao instinktivno i kao u snu, u nekom somnambulskom stanju.
To osećanje — da to nismo mi koji pišemo, nego da je to neki drugi diktat, spolja, mislim da je imao svaki pravi pesnik, a to pokazuje da se hegelijanskoj, istorijskog i svakodnevnoj misli čini tuđa svaka poetska misao. To nam otkriva odnose dva sistema psihe, od onih tri o kojima smo govorili. Nas ne čudi što se poezija stvara pod ovim „inspiracijama“, ali bi nas i te kako začudilo kad bi se to dešavalo na suprotnoj strani, u dijalektičko–materijalističkoj misli, u onoj koju mi uzimamo kao istorijsku. Ako bismo uzeli taj prvi primer, Jednu od neizbrisivo večno prisutnih pojava Isusa Hrista, onda bismo imali sučeljenje obe te misli u svoj suprotnosti, a sjedinjene u istoj pojavi.
Hrišćanstvo je istorijska misao koja je imala svoj istorijski razvoj, koja će imati svoje vremensko i prostorno bivstvovanje, i koja će imati i svoj kraj. Međutim, Hristos pripada poetskoj misli i on ostaje večan kao i sama poezija. Ono što je on radio, nije radio ni po kakvom smišljenom planu. Njegovo nadahnuće dolazilo je tako, kao da je bio sprovodnik, samo sprovodnik božje promisli. Njegova poetska misao odvajala ga je od istorijske, i on kaže da nije hrišćanin, da je protivu svake crkve. Možda bismo ovde mogli da se podsetimo i Marksovih reči da on nije marksista, njegovog odricanja istorijske misli u korist njegove poetske misli. Marks pesnik nadživeće svoju istorijsku misao i misiju, koja će odigrati svoju ulogu sa umiranjem klase kojoj je služila. I Mojsije prima zakone na Sinajskoj gori. Diktat spolja. Mongolska bujica, koja se izlila i ponovo vratila u svoje korito, nikako se ne može objasniti samo istorijskom mišlju. Francuska revolucija, ili ruska, mogla je da dobije i dobila je istorijska objašnjenja, ali bi to bio samo beživotni mehanizam da u tom događaju nije buktala poetska misao, taj zanosni diktat „spolja“, koji je nosio ljude kao zamamna bujica.
Čak i hipi pokret, samo kao „diktat spolja“, kao poetska misao, kao sistem sistema, mogao je da „bezrazložno“ zahvati mase mladih, da se pojave na monstr–skupovima. Sama hegelijanska misao, koja bi htela samo istorijskim uslovljenostima da sve objasni ostala bi jalova. Hegelijanska, istorijska misao svakako da je u tome prisutna, ali ona ne može da eliminiše jednu konstantu, sebi suprotnu, poetsku misao, misao drugog sistema.
O tom diktatu spolja, o tom automatizmu poetske misli, između tolikih drugih, i Aleksandar Blok govori potvrdno, kad kaže da ni sam „ne zna“ otkuda u njegovoj poemi Hristos. Kad Trocki kaže da Blok „nije naš“, ali da će njegova poema Dvanaestorica živeti večito, on je, u stvari, potvrdio to da poezija ne pripada istorijskoj već poetskoj misli. Jednom rascvala ruža u jednoj pesmi, ostaće večito rascvetana, dok će stvarna ruža venuti i opet cvetati. Dok će dijalektička misao revolucije nužno doživljavati razne faze svog razvoja, dotle će poetska misao revolucije ostati večno jedna i jedinstvena zauvek, večito, onako kako ju je pesnik jednom zauvek izveo.
Lenjin se divio poemi Dvanaestorica, ali on nije znao zašto se u njoj na kraju pojavljuje Hristos. Divio se, znao je napamet tu poemu. Znači, obuzimala ga je poetska misao pesnika, prihvatao ju je, priznavao svojom poetskom mišlju, ali njegova istorijska misao se pri tome protivila.
Ne samo Geteu, Lenjinu, Platonu, Bloku, Trockom, mutilo se u glavi na nemogućem ušću gde su se sukobljavale te dve nespojive misli, već bi se i ceo svet smutio pri pokušaju da se reducira, „sintetiše“, na jednu od njih i neminovno bi prestao da postoji. Princip neodređenosti, prihvaćen kao osnovni stav atomske fizike, morao bi da bude prihvaćen i u shvatanju materije ljudske misli. Položaj i brzina, tako neophodni za dijalektičku, hegelijansku misao, da sve što postoji mora da pronadne, sukobljava se u neodređenosti, sa poetskom mišlju, koja je u kategoriji večnog.
Hristova ljubav, koja implicira slobodu, je hic et nunc. Hristov poetski stav ke čeka na istorijsko potvrđivanje i ukidanje, on je ostvaren kad je i izrečen, kad je življen i to kao večan. Hristov „komunizam“ ne traži istorijsko određenje, jer Hrist nije bio kao što je i sam rekao, hrišćanin, već pesnik koji živi svoju poeziju u trenutku i večno.
Suprotan Hristu je Pilat, predstavnik rimske države, zasnovane na istorijskoj misli. Pilat oseća da on ne može da sudi Hristu koji nije „car zemaljski“, koji nije političar, već pesnik. On se odupire Jevrejima, pere ruke, a zatim, koristeći svoj položaj, pokušava da oslobodi Hrista u poslednjem trenutku. I samo tvrdoglavost Jevreja, a ne tvrdoglavost istorijske misli, donosi Hristu konačnu smrt, na krstu. Nije to Pilat, već još jedna strofa pesme koja se ispisuje za večnost, ta najviša patnja čoveka.
Pilat je, čak, po mitu, želeo da oslobodi Hrista. Hrist i on su dve strane jednog istog sveta, a u stvari dva razna antagonistička i kontradiktorna sistema. Pilat u Hristu vidi nedužnu budalu. Čak, reklo bi se povodom priče, da taj rimski visoki činovnik oseća i neke simpatije za tu „budalu“. Hristos se obraća Pilatu sa „dobri čoveče“, jer je obuzet svojom poetskom mišlju i ne vidi Pilata kao činovnika, već kao čoveka. Pilatu se muti u glavi, ali pesnik ostaje lucidan.
Hristos je poetska sloboda, sloboda koja jeste, dok hegelijansko, „dijalektično mišljenje“, kako primećuje Herbert Markuze, „počinje sa iskustvom da je svet neslobodan, to znači, čovek i priroda opstoje u uslovnom otuđenju, opstoje kao drugo nego što jesu.“
„Svaka je zbiljnost, zato, jedno ozbiljenje — jedan razvoj subjektiviteta.“ Ovaj „dolazak k sebi“, u povesti, gde razvoj ima umstveni sadržaj, Hegel određuje kao napredak u „svesnosti slobode“.
Poezija, više i od sna, opstoji i prema čoveku i prema prirodi neuslovno. Ona ne postavlja uslov uklanjanja otuđenja da bi ga ponovo uspostavila na višem stupnju, ona prosto sa otuđenjem nema nikakvih poslova, jer ga na svom putu i šj spoznaje. Poezija je za signalizam sama sloboda.
I što bi se na kraju moglo da istakne u našoj misli o tri sistema naše psihe jeste ta naša začuđenost nad samim sobom da nam se ta, u stvari, najintegralinija, poetska sloboda, taj diktat misli samoj našoj misli, čini nešto spoljnje.


(Iz knjige Ogledi o signalizmu, Beograd, 1994)




No comments:

Post a Comment