Ljubiša
Jocić
SIGNALIZAM
KAO NEMINOVNOST SVOG VREMENA
Signalizam
je jedan sistem, i kao svaki sistem on je kontradiktoran,
antagonistički, u njemu vladaju sile potencijalizacije i
aktualizacije, i zato se on može posmatrati samo kao proces, kao
sistem sistema.
Teorija
signalizma potencijalizirajući se trpi promenu, menjajući se u
skladu sa praktičnim dostignućima, upravo rezultatima koji i sami
nisu statični, jer jednom aktuelizirani oni dovode do novih
potencijalizacija, koji su još bliži takvoj interakciji sa
oblikujućim uslovima u smislu da se sa najmanjom energijom postigne
najveći učinak, što je, u stvari, opšti princip univerzuma koji
ima svoju refleksiju u parcijalnim procesima. Jer, kao što kaže
Miloš Ilić u predgovoru za knjigu Teorija avangardne umetnosti
Renata Pođolija: „Avangardni pronalazak i otkriće mogu biti u
izvesnom smislu i slučajni, ali se mora razumeti da je jedna od
najbitnijih osobina svake istinske avangarde intencionalnost. I to
preusmeravajuća intencionalnost koja se, u krajnjoj liniji poklapa
sa najdubljom revolucionarnošću i sa najuniverzalnijim humanizmom.
Avangarda uklapa u svoj program rizik i eksperiment. Ona, drugim
rečima, hrani raznovrsne polemike i kontroverze. Ona otkriva nove
stvari i 'neobjavljene lepote', a istovremeno i nove dimenzije već
poznatih stvari. Ona je neponovljivo udruživanje slučajnosti i
plana, hepeninga i kontrolisanog rada. Ali u stvaralačkom smislu to
je najpunije i najvrednije potvrđivanje čoveka...“
Signalizam
ne negira ranije vrednosti (tradiciju) već smatra da je materijal
kojim raspolažemo iz prošlosti, dovoljan za uopštavanja koja će
ubrzati tok ka novim, potpunijim sadržajima.
Štaviše,
na klasični način od kojeg mi ne bežimo, može još mnogo šta da
se kaže, ali takav put koji nam se nudi — previše je dug i
inertan, jer je opterećen neminovnim ponavljanjima, celulitom
nekretanja.
Čovek
kao potencijal totaliteta mora stremiti i razbijanju uslovnih
barijera: straha od nemoći, tj. novih neizvesnih pokušaja.
Ova
ideja signalizma nije strana prošlom u smislu trajanja niti
kontinuiteta koji u uslovno–posledičnom procesu postavlja
signalizam kao neminovnost svog vremena.
Jezik
signalizma, kao jezik kvantne mehanike, teži što jasnijem, tačnijem
oformljenju slike osnova pojavnog sveta, kao što kaže Vlajić u
svojim pesmama–činjenicama, ali prisutan i obuhvaćen našom
svešću. Ta misao o osnovama sveta je još uvek previše nestabilna,
individualna, nepodvedena nekim opštim principima, zakonima koji
vladaju u tim osnovama, a koje pesnik Vlajić ispituje ponirući u
energiju jezika. Prevodeći značenja tih zakona u jezik, Vlajić
teži da se i slika i plastična predstava postavi na objektivnije
opštije osnove uključujući se time u neke osnovne težnje
signalizma.
Ostaje
individualnost (uostalom mi govorimo o svetu relativnosti, o svetu
slučaja), ali individualnost usmeravana činjenicama nauka i
istinama poezije koje taj svet ispituju. „Nadahnuće je svemirska
poruka čovečanstvu, osvešćena interakcija biokosmičke energije“
— svedoči Spasoje Vlajić.
Svaka
manifestacija signalizma je ogled, traženje izvesnosti, te i
promašaji imaju nenadoknadivu ulogu za selektivnost ka pravim
činjeničnim vrednostima. A svaki promašaj, ako se osvesti kao
takav, prestaje to biti. U svojim istraživanjima Vlajić je uostalom
iskusio da i suprotni putevi i putokazi formalne logike mogu ukazati
na suprotni pravi put.
I
kritičari koji razjasne te promašaje, u stvari, samo pomažu toj
selektivnosti.
Mi
još ne znamo koji je način informativnosti najpogodniji za
predstavu kompletne slike čulnog i naslućenog sveta (intuicijom i
kvantnom mehanikom); stoga signalizam, objedinjavajući razne načine
istraživanja (vizuelna, kompjuterska, scijenistička, itd. poezija),
na koje je Miroljub Todorović toliko puta ukazivao, traži
jedinstven i kompleksni jezik nametnute potrebe (dolazeće epohe koja
je istovremeno i ovde). Signalizam preko neminovnosti potrebe da se
plastično predstavi deo sveta do koga je dopro jedino ogled,
egzaktna misao, traži nove mogućnosti da se dođe do same energije,
osvešćenja.
Sam
naziv signal je, pored ostalog i poziv okupljanja svega
avangardnog, a nikako demagoški obuhvat svih savremenih traženja i
onoga što sam signalizam daje. Signalizam, dolazeći do nulte tačke
jezika samim jezikom (bio vizuelni ili tekstualni), traži nove
mogućnosti jezika do potpuno nove komunikacije. Sa tim nalaženjem
nove komunikacije napušteni jezik bio bi naseljen novim smislom. Taj
novi jezik bio bi jedno novo sredstvo pomoću kojeg dolazimo do
potpunijih komunikacija, gde bi energetske vrednosti same ljudske
misli, ispitivane preko Vlajićevih činjenica, odigrale veliku
ulogu.
Samom
svojom prirodom signalizam nije izolovan, jer dela u trenutku
prostora i vremena kad elektronski mediji teže da postanu globalna
poruka. Naime, suptilnost novih značenja prožima celokupna
stremljenja savremene umetnosti, te signalizam ne manipuliše
savremenim pokretima već u konfliktnoj situaciji tradicije i
avangarde nalazi potvrdu za postulat: gde ima energije ima
kontradikcije, antagonizma i sistema.
(Iz
knjige ''Ogledi o signalizmu'', Beograd, 1994)
No comments:
Post a Comment