Saturday, June 29, 2013

SIGNALIZAM KAO NEMINOVNOST SVOG VREMENA




Ljubiša Jocić


SIGNALIZAM KAO NEMINOVNOST SVOG VREMENA



Signalizam je jedan sistem, i kao svaki sistem on je kontradiktoran, antagonistički, u njemu vladaju sile potencijalizacije i aktualizacije, i zato se on može posmatrati samo kao proces, kao sistem sistema.
Teorija signalizma potencijalizirajući se trpi promenu, menjajući se u skladu sa praktičnim dostignućima, upravo rezultatima koji i sami nisu statični, jer jednom aktuelizirani oni dovode do novih potencijalizacija, koji su još bliži takvoj interakciji sa oblikujućim uslovima u smislu da se sa najmanjom energijom postigne najveći učinak, što je, u stvari, opšti princip univerzuma koji ima svoju refleksiju u parcijalnim procesima. Jer, kao što kaže Miloš Ilić u predgovoru za knjigu Teorija avangardne umetnosti Renata Pođolija: „Avangardni pronalazak i otkriće mogu biti u izvesnom smislu i slučajni, ali se mora razumeti da je jedna od najbitnijih osobina svake istinske avangarde intencionalnost. I to preusmeravajuća intencionalnost koja se, u krajnjoj liniji poklapa sa najdubljom revolucionarnošću i sa najuniverzalnijim humanizmom. Avangarda uklapa u svoj program rizik i eksperiment. Ona, drugim rečima, hrani raznovrsne polemike i kontroverze. Ona otkriva nove stvari i 'neobjavljene lepote', a istovremeno i nove dimenzije već poznatih stvari. Ona je neponovljivo udruživanje slučajnosti i plana, hepeninga i kontrolisanog rada. Ali u stvaralačkom smislu to je najpunije i najvrednije potvrđivanje čoveka...“
Signalizam ne negira ranije vrednosti (tradiciju) već smatra da je materijal kojim raspolažemo iz prošlosti, dovoljan za uopštavanja koja će ubrzati tok ka novim, potpunijim sadržajima.
Štaviše, na klasični način od kojeg mi ne bežimo, može još mnogo šta da se kaže, ali takav put koji nam se nudi — previše je dug i inertan, jer je opterećen neminovnim ponavljanjima, celulitom nekretanja.
Čovek kao potencijal totaliteta mora stremiti i razbijanju uslovnih barijera: straha od nemoći, tj. novih neizvesnih pokušaja.
Ova ideja signalizma nije strana prošlom u smislu trajanja niti kontinuiteta koji u uslovno–posledičnom procesu postavlja signalizam kao neminovnost svog vremena.
Jezik signalizma, kao jezik kvantne mehanike, teži što jasnijem, tačnijem oformljenju slike osnova pojavnog sveta, kao što kaže Vlajić u svojim pesmama–činjenicama, ali prisutan i obuhvaćen našom svešću. Ta misao o osnovama sveta je još uvek previše nestabilna, individualna, nepodvedena nekim opštim principima, zakonima koji vladaju u tim osnovama, a koje pesnik Vlajić ispituje ponirući u energiju jezika. Prevodeći značenja tih zakona u jezik, Vlajić teži da se i slika i plastična predstava postavi na objektivnije opštije osnove uključujući se time u neke osnovne težnje signalizma.
Ostaje individualnost (uostalom mi govorimo o svetu relativnosti, o svetu slučaja), ali individualnost usmeravana činjenicama nauka i istinama poezije koje taj svet ispituju. „Nadahnuće je svemirska poruka čovečanstvu, osvešćena interakcija biokosmičke energije“ — svedoči Spasoje Vlajić.
Svaka manifestacija signalizma je ogled, traženje izvesnosti, te i promašaji imaju nenadoknadivu ulogu za selektivnost ka pravim činjeničnim vrednostima. A svaki promašaj, ako se osvesti kao takav, prestaje to biti. U svojim istraživanjima Vlajić je uostalom iskusio da i suprotni putevi i putokazi formalne logike mogu ukazati na suprotni pravi put.
I kritičari koji razjasne te promašaje, u stvari, samo pomažu toj selektivnosti.
Mi još ne znamo koji je način informativnosti najpogodniji za predstavu kompletne slike čulnog i naslućenog sveta (intuicijom i kvantnom mehanikom); stoga signalizam, objedinjavajući razne načine istraživanja (vizuelna, kompjuterska, scijenistička, itd. poezija), na koje je Miroljub Todorović toliko puta ukazivao, traži jedinstven i kompleksni jezik nametnute potrebe (dolazeće epohe koja je istovremeno i ovde). Signalizam preko neminovnosti potrebe da se plastično predstavi deo sveta do koga je dopro jedino ogled, egzaktna misao, traži nove mogućnosti da se dođe do same energije, osvešćenja.
Sam naziv signal je, pored ostalog i poziv okupljanja svega avangardnog, a nikako demagoški obuhvat svih savremenih traženja i onoga što sam signalizam daje. Signalizam, dolazeći do nulte tačke jezika samim jezikom (bio vizuelni ili tekstualni), traži nove mogućnosti jezika do potpuno nove komunikacije. Sa tim nalaženjem nove komunikacije napušteni jezik bio bi naseljen novim smislom. Taj novi jezik bio bi jedno novo sredstvo pomoću kojeg dolazimo do potpunijih komunikacija, gde bi energetske vrednosti same ljudske misli, ispitivane preko Vlajićevih činjenica, odigrale veliku ulogu.
Samom svojom prirodom signalizam nije izolovan, jer dela u trenutku prostora i vremena kad elektronski mediji teže da postanu globalna poruka. Naime, suptilnost novih značenja prožima celokupna stremljenja savremene umetnosti, te signalizam ne manipuliše savremenim pokretima već u konfliktnoj situaciji tradicije i avangarde nalazi potvrdu za postulat: gde ima energije ima kontradikcije, antagonizma i sistema.


(Iz knjige ''Ogledi o signalizmu'', Beograd, 1994)


 

No comments:

Post a Comment