Saturday, June 29, 2013

Traganje za nepoznatom lepotom - Zvonko Sarić

Zvonko Sarić

 

Traganje za nepoznatom lepotom



Kada kažem Ljubiša Jocić, većina sagovornika odmah spominje poeziju ovog značajnog pisca, njegovu pripadnost nadrealizmu između dva svetska rata i priključenje signalističkom stvaralačkom pokretu sredinom sedamdesetih. Manje je poznato da je Jocić uporedo sa signalističkom poezijom pisao i esejistiku, nastojeći da svojom poetikom unapredi signalistički stvaralački pokret. Knjiga Ogledi o signalizmu (IPA Miroslav, Beograd, 1994) objedinjuje Jocićeve tekstove koje je objavljivao u književnoj periodici. Ljubiša Jocić je umro 1978. godine.

„U najmračnijim delovima duše uvek je tri ujutru“, rekao je Skot Ficdžerald. Toliko je sati bilo otprilike i u duši avangarde krajem sedamdesetih. Avangarda je bila iscrpljena u pokušaju da ukine autonomnu umetnost i da pretvori umetnost u životnu praksu. Osnovni tekst estetske postmoderne tada je već napisan: Charles Jencks, The language of Postmodern Architecture, London, 1977. Nakon 1978. godine slika se ponovo počela razumevati kao fikcija. Događao se povratak ka umetnosti estetske fikcije, nakon racionalizacije slikarstva i potrage za objektivnim pravilima. U arhitekturi se događa pomeranje funkcionalističke granice i odgovara se na pitanje ljudske emocionalne potrebe. Pesnici jezičke poezije u skladu s postmodernom poetikom smatraju da je subjekt kreiran od socijalnih i istorijskih diskursa. Jezik se ne shvata kao sredstvo komunikacije. Stukturalisti i poststrukturalisti smatraju da je raznolikost samo nebitna ravan događanja.

Čitam odlomke iz pisma koje Jocić piše Miroljubu Todoroviću. Jocić precizno uočava: „Signalizmu se prebacuje da dugo traje, o trajanju nije reč, signalizam živi“. Da. Signalizam je nastavio da živi, jer signalistička poetika ne eliminiše kategoriju subjekta, subjektivni gest i vlastiti rukopis. Ovaj stvaralački pokret negira lirski zanos i oduševljenje, pesničke šećeruše, kult tradicije, paramitove i strah od drugačijeg. Signalizam nije podlegao zabludi središnje dogme istorijskih avangardi, koje su programski proglašavale ukidanje granica između umetnosti i života, a kako nikada nije nastupao dobošarski strpljivo je nastavljao s umetničkom praksom i u vremenu postmoderne, kada se na sva zvona proklamovalo da avangarda više nije moguća. Devedesetih se javlja nova apstrakcija, a avangarda više nije jedan zatvoren diskurs. Tekst koji sam pisao u interakciji s Ilijom Bakićem naslovili smo shodno tome: „Lakim korakom u svim smerovima“ (Signal br. 21, Beograd, 2000). U pomenutom tekstu postavili smo i pitanje koliko će signalizam uspeti da aktivira okoštalu instituciju umetnosti i oslobodi je za stvarnost. Ljubiša Jocić u svojim ogledima piše da je signalizam znak jedne nove realnosti i da jašući na čudesnom elektronu obilazi Zemlju.

Život Ljubiše Jocića protekao je u znaku promene. Slobodnog duha, bio je siguran u sopstvene izbore. Jocić je nastojao da kreira svet ispočetka, a ne da svet objašnjava. Velike su razlike između nadrealizma i signalizma, ali Jocićevi nadrealistički kalamburi i „period snova“, nisu predstavljali zabran da ovaj pisac pristupi i signalističkom stvaralačkom pokretu. Čudno? Meni nije. Signalizam je bio i jeste izazov, a kreativni nemir nikada nije napuštao Jocića. Kako je on umetnik avangardne prakse, bliske su mu signalističke težnje kao što su eksperiment, ludizam, kosmopolitizam ili internacionalni karakter signalističkih dela. Verujem da je Jocić shvatao zamorenost avangarde u nastojanju da pomera granice u naporu izjednačavanja umetnosti i života. I šta se dešava? Ne minimalizujući estetsko, signalizam teži promeni stvaralačkih mogućnosti i jezika poezije. Jocić vidi mogući put za ostvarenje programa avangarde da umetnost zaista prožima život, dobro znajući da se signalizam ne obraća posvećenim izabranicima nego se kao planetarna umetnost obraća svima, jer signalizam ne priznaje nacionalne, jezičke, uopšte bilo kakve granice. Adrian Mičel je lepo rekao da „većina ljudi ignoriše većinu poezije, zato što većina poezije ignoriše većinu ljudi“. Koristeći planetarnu mail-art mrežu, putem koje šalju signalističke komunikate, signalisti komuniciraju s kulturnim radnicima, domaćicama, profesorima, pravnicima, medicinskim sestrama, mehaničarima, „umetnicima“, s ljudima koji žive na planeti Zemlji. Signalisti ostvaruju komunikaciju s ljudima različitih nacionalnosti, vera i kultura, a naslovi Jocićevih ogleda: Znaci vezani za samu realnost, Onirički jezik svakidašnjice ili Signalizam kao neminovnost svog vremena sami po sebi dovoljno kažu.

U eseju Signalistička umetnost tela Jocić piše o pokušaju ispitivanja tela, koje se javlja kao otpor savremenim pojavama nasilja. Jocić nasilje shvata široko, od ispraznih tv programa, reklama, kriminala, pa do ratova. U ovom eseju zabeležio je i dva eksperimentalna poduhvata govora telom Marine Abramović. Ljudsko telo privlači Jocićevu pažnju i u ogledu Nago telo kao savremeni masmedijum, a teme kojima se bavi u ovom ogledu su manipulacije, potrošačko društvo, destruktivnost i masovni mediji. Jocić je ovaj ogled objavio 1975. Proces fabrikacije nagog tela tada je već bio završen i jedino što se menjalo do današnjih dana je promena važećih stereotipa, jer nago telo se koristi za reklamne svrhe samo u okvirima dopuštenih stereotipa. Potrošačka erotika budi iluziju sreće, tako da se stvara varka da je sve dopušteno i da je sve moguće. Jocić piše o proizvodnji potrošača i to jeste cena onoga što zovemo standard. Ali-ali... Slobodno tržište jeste uvećalo broj bogatih, ali je isto tako uvećalo i srednji sloj, smanjujući broj siromašnih. Jocić dobro primećuje da i potrošač proizvodi manipulatora i to je ta kvaka koja treba da se prevaziđe, jer standard treba da je sredstvo koje služi da se ostvaruje jedno humanije društvo. Savremena nejednakost i nasilje egzistiraju i dalje, brojni su marginalizovani i otuđeni, dok je na prostoru zemalja gde se odvija tranzicija uočljiva potreba za novim modelima društva. Jedno je sigurno. Za patologije savremenog života nije odgovorna naučna objektivnost. Napredak nauke i tehnike upotrebljava se za ublažavanje nepravdi. Prepuštanje iracionalnoj svesti, potrošački poriv, uživanje u zatupljujućim masmedijskim produktima, tradicionalizam koji odbacuje modernizam, kao i snovi i vizije o slavi i veličanstvenosti, uzroci su patologije savremenog života. Jedino će razboritost svakodnevne svesti doprineti ublažavanju ekonomske nepravde i otuđenja. Miroljub Todorović je još davne 1968. u Manifestu pesničke nauke pisao o ujedinjenju poezije i nauke. Tako su i postavljeni temelji jedne nove poetike. Poetike signalističkog stvaralačkog pokreta.

Ljubiša Jocić je bio uveren da je jezik tradicionalne poezije istrošen. U ogledu Signalizam i jezik zalaže se za prozračenje jezika koji ne bi ograničavao neposrednu komunikaciju pisca i čitaoca. Jocić zna da je za jedan nov svet potreban nov jezik. Kako signalizam karakteriše budućnosna dimenzija, Jocić je pisao o funkciji poezije koja će prevazići mogućnosti dotadašnjeg izraza i komuniciranja. Pesnik u ovom eseju hrabro primećuje da je nadrealizam, pored svojih proglasa o slobodi, doprineo alijenaciji čoveka praksom automatskog pisanja koja se pretvorila u hermetizam i, najčešće, u besmisao. To je primetio Jocić, a ja ću primetiti da su nadrealistički proglasi o slobodi bili pseudorevolucionarna mistifikacija. Moguće je da tada neki nisu znali za Čistku, ali ako tada nisu znali, a trebalo je da znaju zbog miliona žrtava, nadrealisti su svakako znali pesmu Luja Aragona kojom veliča GPU (nastao od ČEKE, kasnije je preimenovan u NKVD).

Jocićeva promišljanja o avangardi mogu se pročitati u ogledu Ponovo povodom signalizma. Ovaj ogled je i osvrt na članak Dragoša Kalajića objavljen u Umetnosti, br. 43, 1975. U tom članku D. Kalajić svoja estetska polazišta zasniva na tvrdnji da je za raspad Evrope kriv ženski princip. Veoma interesantno. Ono što dalje sledi u tom članku jeste tvrdnja da je za sve što je trulo, a što, po Kalajićevom mišljenju, istovremeno znači i avangardno, kriva feminizacija sveta, ginekokratski duh i matrijarhat. Kalajića nerviraju homoseksualci. Zašto? Ili možda žene? Ko ga u stvari nervira? Inače, smak sveta se nije dogodio, Evropa se ujedinila, a u tuđi krevet nije pristojno zavirivati. O estetskim polazištima D. Kalajića, koji je 1979. pisao da se „rock and rollom sprovodi genocid mladih naraštaja“, i da je „u pitanju jedan metod determinacije koji je već bio isproban u Pavlovljevoj laboratoriji, na psima“, razuman čovek nema šta reći. Uostalom, D. Kalajić se duhovno formirao u okviru grupe Mediala, koju karakteriše kalup manirizma i prihvatanje prošlosti, jer su, eto, kasnije nastupile avangarde demonizma i nihilizma modernog doba. Vrlo, vrlo čudno ako znamo da je prema tvrdnjama članova grupe zakonodavac Mediale sam đavo. Mera Mediale je stav da je apstraktna umetnost, kubizam i nadrealizam, skup posledica manirizma, a taj skup karakteriše prostački ludizam i nihilizam, dok modernu civilizaciju i kulturu karakteriše iščezavanje ideala lepote i reda, te nastanak haosa i ružnoće. Svako ko je upoznat s dometima grupe Mediala nije iznenađen ovakvim stavovima D. Kalajića, a da manirizam može praktikovati čak i jedan homoseksualac dokazao je Fasbinder svojim filmom Kerel.

U ogledu Ponovo povodom signalizma Jocićeva zapažanja i moralno-socijalni podtekst zasnovani su na marksističkom fonu, ali čitajući ovaj, kao i sve ostale oglede, ne stiče se utisak da se Jocić uporno pridržava tvrđenja bez mogućnosti ponovnog ispitivanja iznetih stavova. Navešću za primer odlomak iz pisma koje Jocić piše Miroljubu Todoroviću: „Signalizam neprekidno problematizira stvarnost, stalno je Nov za Novo“. Jocić je pisao esejistiku u vreme blokovske politike. Razmišljajući o pitanju nasilja, kritikovao je kapitalistički svet i u podtekstu je primetan nekritički entuzijazam prema tadašnjem društvenom uređenju u zemljama koje su sačinjavale sovjetski blok. Jocić je često naivno kritičan prema zapadnom „društvu izobilja“. Kada je pao berlinski zid, mnoga štiva su odjednom postala beznačajna, kao kad se dinamit ovlaži. S ogledima koje je pisao ovaj učesnik avangardnih pokreta to se nije dogodilo, zato što se Jocić odupire stereotipima. Baveći se pitanjem nasilja, Jocić je aktuelan i danas. U svetu se još uvek umire od gladi. Religija tržišta je u ekspanziji. Nakon Regana, Širaka i Tačerove, ta degeneracija je veoma izražena. Konfrontirajući se s ortodoksnim mišljenjem, Jocić razotkriva da se nasilje skriva i u tradicionalizmu. Pogađa u srž problema citirajući dr Vladimira Jovičića: „U sprezi s nacionalizmom, tradicionalizam menja ćud, svoj konzervativizam zamenjuje reakcionarstvom, postaje agresivan“.

Nasilje u avangardi je otvoreno pitanje. Da li su nasilje i avangarda inkompatibilni? Zaista je problematično kod nekih istorijskih avangardi moralno saučesništvo sa sistemima koji su imali kriminalnu dimenziju. U Rusiji revoluciju nisu iznedrile škole lučizma, suprematizma ili kubofuturizma, ali je činjenica da je nakon revolucije 1917. godine tzv. „ruski eksperiment“ snažno povezan sa snagama koje su izvele revoluciju i osvojile vlast. Nakon revolucije brojni umetnici su učestvovali u propagandnom ratu i reorganizaciji umetničkih škola, jer im se činilo da se rađa jedan nov, bolji svet. Smatrali su da počinje nova era umetnosti, era proleterske umetnosti. Realnost će pokazati da su proleteri imali druge brige, i to ozbiljne, baš kao i umetnici. Hljebnikov je umro 1922. godine, u potpunoj bedi, zbog gladi. Tatljinov spomenik III Internacionali ostaće zauvek samo maketa i simbol utopije. Politizacija Umetnosti je karakteristika ruskog eksperimenta i futurizma. Futurizam legitimiše fašističku ideološku osnovu i kasnije fašistički režim. Futurizam je otvoreno nacionalistički i zagovornik stava da Italija mora putem rata dobiti područja koja joj „istorijski pripadaju“. Pokazalo se koliko je nacionalno predstavljanje bilo značajno za fašizam, čime se postiglo „poistovećivanje“ s narodom. Tokom konstituisanja fašizma (1919–1921) fašistički pokret preuzima mnogo toga iz futurističkog političkog programa. Marineti organizuje grupu „Fasci di Combattimento“ u Milanu 1919. godine. Ustanovljenje ove grupe smatra se početkom organizovanog delovanja fašizma. Crnokošuljaše organizuje jedan drugi futurista, Ferči Veki, takođe 1919. godine.

Treba jasno istaći da čin nasilja nije svojstven avangardnoj umetničkoj praksi, ali je prisutna estetska destrukcija, kojom se suprotstavlja akademskoj i muzejskoj umetnosti. Jocić precizno beleži da je signalizam protiv smrti i razaranja, a za kreativnu subverzivnost, i to je bit pitanja o odnosu nasilja i avangarde. Ljubiša Jocić se trudio tokom svog života da ne prihvati stvorene klišee i nastojao je da vrši svoju slobodu. Njegova kritika „društva izobilja“ sa stanovišta radikalnih pokreta šezdesetih je prostodušna i naravno bezazlena u svetu koji je u suštini vrlo surov. Na žalost, kako stvari stoje, sirotinja će se i dalje uvek nasmejati čak i lošim šalama bogatih. Sada, avgusta 2000. godine, štampanje jedne knjige poezije košta otprilike 500 DEM. Jedan minut reklame političke partije za izbore koji slede u septembru, košta na televizijskom programu 3600 DEM. Dakle, minut spota. Fudbalski klub Real je za 56 miliona dolara kupio Luisa Figa, portugalskog asa, od Barselone. Holivudske zvezde za ulogu u jednom filmu dobijaju višemilionske honorare. Neba car porno star? Jocić je bio opsesivno zaokupljen temom masovnih medija i njihovim dejstvom na čoveka. Sve u svemu, što se tiče medija i dalje pistaći, čips, semenke, slani „bobi“ štapići, grisini, smoki, kokice, do poslednjeg daha, dok ne isprazne kesicu, ljudi, nasumce.

Odgovorno se odnositi prema životnoj stvarnosti znači i pokušaj razaranja masovnog mišljenja koje je utelovljeno u industriju medija. Znao je to i Jocić, humanista koji nije aplaudirao moćnima. Na putu ka jednoj novoj komunikaciji Ljubiša Jocić je tragao za nepoznatom lepotom.



No comments:

Post a Comment